Večni pomen Jasenovac: mjesto natopljeno krvlju nevinih

{281}

PRILOZI

{282} Dragan Vukić, OSVEĆENJE SPOMEN-HRAMA SVETOG JOVANA U JASENOVCU
Govor Patrijarha srpskog Germana na osvećenju crkve u Jasenovcu
Govor Mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana na ručku u hotelu „Sava“ u Jasenovcu
Pismo mitropolita Jovana kardinalu Kuhariću
Pismo kardinala Kuharića Mitropolitu Jovanu
Gradimir Stanić, SREDSTVA INFORMISANJA O OSVEĆENJU SPOMEN-HRAMA SVETOG JOVANA U JASENOVCU 1984.
Protojerej Boško Bosanac, JASENOVAC POSLE OSVEĆENJA
Dr Milan Bulajić, POSJETA GRUPE SANU JASENOVCU 1985. godine
Imena priložnika iz inostranstva koji su pomogli izgradnju Spomen-hrama u Jasenovcu

{283} Dragan Vukić

OSVEĆENJE SPOMEN-HRAMA SVETOG JOVANA U JASENOVCU

OSVEĆENA NOVA CRKVA U JASENOVCU

Odazivajući se pozivu Nj. Visokopreosveštenstva mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana, administratora Eparhije slavonske, Njegova Svetost patrijarh srpski German sa osam arhijereja Srpske pravoslavne crkve, sedam sveštenika i sedam đakona osvetio je novi hram posvećen Rođenju sv. Jovana Krstitelja u Jasenovcu, 2. septembra 1984. godine.

Dan uoči osvećenja patrijarh German sa članovima Svetog arhijerejskog sinoda, episkopima: žičkim Stefanom, šumadijskim Savom i niškim Irinejom, kao i episkopima raško-prizrenskim Pavlom, timočkim Milutinom kanadskim Georgijem, marčanskim Danilom i moravičkim Lukijanom i ostalim članovima svoje pratnje stigao je u Jasenovac.

Na izlazu iz Novske visoke goste dočekao je domaćin mitropolit Jovan i poželeo im dobrodošlicu. Zatim se kolona automobila kojoj se pridružio i episkop gornjo-karlovački Simeon uputila ka novoj crkvi.

Pred parohijskim domom, patrijarha srpskog Germana i visoku pratnju dočekao je i pozdravio episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije. Za vreme kraćeg zadržavanja u parohijskom domu visoke goste je pozdravio Ivan Lalić, predsednik Komisije Sabora SR Hrvatske za odnose sa verskim zajednicama, predsednik Komisije za verska pitanja SO Novska Radojica Novaković i predsednik Mesne zajednice Jasenovac Nikola Sogonić. Posle kraćeg zadržavanja patrijarh srpski German, u pratnji arhijereja i ostalih članova pratnje, domaćina i predstavnika državnih vlasti, uputio se na mesto mučeništva, najveću grobnicu srpskog naroda postradalog u II svetskom ratu. Na ulazu u sveto mesto mučeništva, Patrijarha je dočekao Radovan Trivunčić, direktor spomen područja Jasenovac, (i sam je kao dečak od sedam godina bio u logoru) sa saradnicima. Direktor Trivunčić je u kraćim crtama upoznao visoke goste, krećući se ka spomeniku, sa krvavom istorijom ove najveće fabrike smrti u ustaškoj državi ratnih godina. Idući polako širokom drvenom stazom, koja simbolizuje poslednje korake stradalnika, vladala je grobna tišina koju je povremeno remetila po koja reč objašnjenja. Patrijarh je na momente zastajao i nemo gledao široki kompleks logora i desnu obalu Save gde je, u zloglasnoj Gradini, ubijeno 360.000 mučenika. Lica su bila tužna, suze su same išle „jer ovde se umiralo, bolno, prebolno, surovo od malja, kame, od konopca“.

{284} Sama brojka da je ovde u ratnim godinama 1941—1945. ubijeno 700.000 mučenika Srba, Jevreja, Roma, poštenih Hrvata, Muslimana, govori mnogo. Ovo mesto bilo je po užasu i patnjama prvi logor okupirane Evrope.

Spomenik u obliku džinovskog cveta, delo prof. Bogdana Bogdanovića, podignut je 1966. godine. Oko njega desetine fotoreportera i televizijskih snimatelja. Svi žele da zabeleže istorijski trenutak. Prvi put Patrijarh srpski je ovde. Došao je da se pomoli za pokoj duša novomučenika i da se pokloni mestu njihovih stradanja. Doneo je mir, ljubav, praštanje i želju da se ovako nešto nikada ne ponovi.

Pošto je položio venac od belog karanfila i upalio sveće u kripti spomenika-cveta, naslednik Svetoga Save patrijarh srpski German služio je pomen na najvećem mučilištu i grobnici Srpskog naroda. Prisutni arhijereji i članovi pratnje su odgovarali. Dok se srce stezalo od tuge i bola, nebo kao da je saučestvovalo u ovom velikom i svetom času.

Posle pomena, domaćin je otpratio visoke goste u Memorijalni muzej i pokazao im izložene eksponate. Ovde je smrt bila tako strašna i surova, da se — kroz razgledanje fotografija i predmeta za mučenje kao i ličnih predmeta stradalnika — mogla gotovo fizički osetiti. Na kraju je direktor Trivunčić poklonio Njegovoj Svetosti knjigu „Jasenovački logor smrti“ od dr Nikole Nikolića u znak sećanja na ovu posetu.

U hotelu „Sava“ predsednik Komisije IV Sabora SR Hrvatske za odnose sa verskim zajednicama, Ivan Lalić, i predsednik Skupštine opštine Novska, Anton Maruski, priredili su prijem u čast patrijarha srpskog Germana i članova njegove pratnje. Prijemu su prisustvovali predsednik Sabora SR Hrvatske, Ivo Latin, član SIV-a i predsednik Savezne Komisije za odnose sa verskim zajednicama Anton Sučić, predsednici Komisije za odnose sa verskim zajednicama Izvršnih veća, SR Srbije, Živomir Stanković, i BiH Milan Vučićević, kao i druge ličnosti. Patrijarha Germana i njegovu visoku pratnju pozdravio je Ivan Lalić i, između ostalog, rekao da Jasenovac, „treba da bude pouka svima nama, a naročito mlađim generacijama, da više nikada ne dozvolimo da na ovom prostoru bilo ko zapodene bratoubilački rat, već da činimo sve što je u našoj moći da razvijamo naše bratstvo i jedinstvo, da razvijamo naše zajedništvo kao jedini garant svetlije budućnosti i sloboda svih nas“.

Na reči dobrodošlice zahvalio se patrijarh German i rekao: „Ovo što smo danas videli, toliko je užasno da čovek ponovo dolazi do uverenja da bi ratove trebalo staviti van zakona u međuljudskim odnosima.“

Posle prijema u novoj Jasenovačkoj crkvi služeno je veliko večernje sa iznošenjem petohlebnice. Večernje je služio mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan sa protojerejima — stavroforima Boškom Bosancem iz Pakraca i Jovanom Balićem iz Nove Gradiške i protođakonom Živadinom Đorđevićem i jerođakonom Markom Momčilovićem iz Beograda. Pevao je hor studenata Bogoslovskog fakulteta Srpske pravoslavne crkve iz Beograda. Crkva je bila puna vernika. Posle večernje priređena je večera u crkvenoj porti.

{285} OSVEĆENJE CRKVE

Nedelja, 2. septembra, dugo očekivani dan. Već od ranih časova narod je pristizao iz cele Jugoslavije. Jasenovac je toga dana postao centar Srpske pravoslavne crkve. Jutrenje, u 6 časova, služio je iguman Hrizostom (Stolić) iz manastira Hilandara. Crkva je bila puna vernika, među njima zapazili smo prizrenke u lepim nošnjama carskog Prizrena.

Pred dolazak Patrijarha i arhijereja porta i okolne ulice bile su pune vernika. Stigli su iz svih krajeva naše zemlje i inostranstva. Bilo je tu i naše dično monaštvo: igumanije sa sestrama iz Žiče, Pećke patrijaršije, Kelija, Gomionice, Moštanice, Vavedenja iz Beograda, Tavne, Gomirja, Jaska, Gračanice, Srpske Svete Gore — Ovčara, iguman Julijan iz Studenice, Serafim iz Ostroga. Mardarije iz Reževića, Marko iz Cetinjskog manastira, bratstvo manastira Krke... Vernici su stigli iz slavne Šumadije, dične Dalmacije, sa Kosova, Bosne ponosne, pitome Vojvodine, Like, iz starih nekad carskih gradova Prizrena i Kotora. Sve srpske eparhije bile su zastupljene toga dana u Jasenovcu. Svi su pobožno i radosno dočekali svoga Patrijarha i svoje Vladike.

Na ulazu u portu tri devojčice u narodnim nošnjama predale su buket cveća i zaželele dobrodošlicu Patrijarhu. Dok su mase vernika radosno klicale Patrijarhu i Srpskoj crkvi, povorka se jedva probila do hrama.

Svečani čin osvećenja novog Jasenovačkog hrama obavio je Patrijarh sa episkopima: raško-prizrenskim Pavlom, gornjo-karlovačkim Simeonom, žičkim Stefanom, šumadijskim Savom, dalmatinskim Nikolajem, niškim Irinejem, timočkim Milutinom i kanadskim Georgijem, sedam sveštenika i sedam đakona. Iz Beograda je donet deo Svetih moštiju velikomučenika Lazara Kosovskog i stavljen u časnu trapezu Jasenovačke crkve. Novom hramu su kumovali Milan Trivunčić rođen u Jasenovcu iz Pitsburga, član Odbora crkve Svete Trojice u Pitsburgu i advokat Božidar Rade Stojanović iz Pitsburga (poznatiji kao Bob Ston) počasni predsednik crkve Svete Trojice u Pitsburgu.

Kada je Jasenovačka crkva početa da se zida, predlog da se prilozi sakupljaju u Americi i Kanadi dao je Luka Bajić iz Milvokija. Kumovi Jasenovačke crkve ovaj predlog su oduševljeno prihvatili i radili na prikupljanju priloga. Ono što su sakupili sa njihovim ličnim darom iznosi 100.000 dolara.

Posle osvećenja svetu arhijerejsku Liturgiju služio je patrijarh srpski German sa sedam episkopa (svi pomenuti u osvećenju izuzev episkopa Simeona), sedam sveštenika i sedam đakona. Pevalo je Prvo beogradsko pevačko društvo. Masa od oko 50.000 vernika, po procenama mnogih učesnika i više, pratila je svetu Liturgiju preko zvučnika postavljenih u porti. U oltaru su bili: mitropoliti dobro-bosanski Vdadislav i zagrebačko-ljubljanski Jovan i episkopi: gornjko-karlovački Simeon, banjalučki Jefrem, marčanski Danilo i moravički Lukijan, (Episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije u subotu posle večernje napustio je Jasenovac, jer je od ranije imao zakazano osvećenje crkve u postojbini Ilije Birčanina — Jeremići).

Na osvećenju i svetoj Liturgiji bili su prisutni dr Đuro Koška, pomoćni biskup zagrebački, kanonik Kukec iz Zagreba i mesni župnik, imam zagrebački Šefko Omerbašić, evengelistički pastor {286} i drugi. U ime patrijarha Moskovskog Pimena i Ruske pravoslavne crkve mitronosni protojerej Vasilije Tarasjev predao je u oltaru patrijarhu Germanu kao poklon Jasenovačkoj crkvi, zlatni celivajući krst na kome piše „Jasenovac, Srpskoj crkvi — Moskva, Ruska crkva 1984“.

Po završenoj svetoj Liturgiji patrijarh German, na stepeništu ispred hrama, obratio se vernicima svojom očinskom besedom.

Reči patrijarha srpskog okupljenoj pastvi ostavili su jak utisak, pa je narod burno pozdravio svog duhovnog Poglavara i svoju Crkvu.

Dok se delila nafora u crkvi je hor pevao opelo novomučenicima jasenovačke Golgote. Oko crkve dugo su gorele sveće za pokoj duša rodbini postradaloj u Jasenovcu.

Svečani ručak u hotelu „Sava“ priredila je crkvena opština Jasenovac. Za vreme ručka Patrijarha, episkope, predstavnike društveno-političke zajednice, predstavnike drugih veroispovesti i ostale druge goste pozdravio je mitropolit Jovan.

Mitropolit je u ime Eparhije slavonske i svoje lično, predao Patrijarhu na poklon Ćivot sa relikvijama jasenovačkih mučenika.

Posle svete Liturgije odslužen je pomen na jednoj velikoj humci na mestu mučeništva. Pomen su odslužili dekan Bogoslovskog fakulteta dr Amfilohije Radović, dr Atanasije Jevtić, dr Lazar Milin iz Beograda, sveštenik Momčilo Krivokapić iz Kotora i jeromonah Simon iz Ćelija. Pevali su studenti Bogoslovskog fakulteta, monaštvo i sveštenstvo. Mnoštvo vernika, priključilo se i učestvovalo u ovom molitvenom činu. Hristos voskrese!, razlegalo se poljanom mučeništva. Otac Amfilohije je zatim prelio humke.

Posle ručka patrijarh srpski German sa pratnjom napustio je Jasenovac toplo ispraćen od domaćina. Krenuli smo kući sa molitvom Gospodu da se Jasenovac nikada više i nigde ne ponovi, da živimo u ljubavi, slozi i miru, da se volimo, međusobno pomažemo i poštujemo. Da gradimo mostove i širimo ruke prijateljstva. Srpski Patrijarh je došao u Jasenovac da donese ljubav, molitve za pokoj duša i blagoslov.

Ova velika molitvena svečanost je od početka do kraja bila dostojanstvena i u duhu Hristovog jevanđelja, i možemo sa punim pravom da kažemo da je u Jasenovcu ta dva dana „sve svetlo i čestito bilo i milome Bogu pristupačno“.

---

{287} GOVOR PATRIJARHA SRPSKOG GERMANA NA OSVEĆENJU CRKVE U JASENOVCU

Braćo i sestre,

Neka je blagosloven ovaj dan, i ovaj veličanstveni skup, koji se sabrao da, sa pravoslavnim hrišćanima jasenovačke parohije i okoline, podeli radost što imaju ponovo svoju novu i osvećenu crkvu.

Neka je slava i hvala Svevišnjem Bogu koji je pomogao i blagoslovio da se ovo mesto tuge i bola — pusto mesto na kome je bila porušena crkva — da se to mesto ponovo ukrasi ovom divnom bogomoljom.

Neka je od nas hvala, a od Milostivog Boga nebeska nagrada, svima onima koji svojim prilozima pomogoše da se ova crkva sagradi i ukrasi, i da se žalost parohijana jasenovačkih, i mnogih hiljada onih koji misle na Jasenovac, pretvori u radost. Ta radost pokrenula je i nas da dođemo među vas, da se zajedno sa vama Bogu pomolimo, da crkvu ovu osvetimo sveštenim činom i polaganjem svetiteljskih moštiju, da ovo mesto ponovo postane ono blagodatno tle na kome se dotiče nebo i zemlja, mesto gde se blagodat Božija, i milost Božija, izvodi na život onih koji to od Boga mole, i kojima Blagi Hristos Spasitelj upućuje slatke reči: „Dođite k meni svi koji ste umorni i obremenjeni, i ja ću vas odmoriti“ (Mt. 11,28).

Znam da su duše vaše danas uzbuđene. U njima se radost, zbog ovoga što se danas ovde zbiva, prepliće sa teškim sećanjem svega onoga što se u Jasenovcu i kraj njega događalo — sećanjem na krv, stradanja i mučeničku smrt mnogih vaših milih i dragih, koji su pre četiri decenije ovuda vođeni kao ovce na klanje (Isa. 53,7). Kroz svetlu atmosferu ovog svečanog dana u duše naše prodire tama onih dana, kad je otac greha, zla i večnoga mraka zamahnuo svojim smrtonosnim krilima i prosipao krv i suze, zločin i smrt, a kao svoje hramove gradio Mauthauzen, Dahau, Aušvic, Jasenovac, Jadovno, Glinu... Kršteni ljudi bili su izvršioci njegove volje, zaneseni, zavedeni, uvereni da se tuđim zlom postiže vlastito dobro! Bilo je to jedno od onih vremena za koje je Spasitelj rekao: „Doći će vreme kada će svaki koji vas ubije misliti da čini službu Bogu“ (Jn. 16,2). Bila je to još jedna Golgota na kojoj su sile mraka razapele Hrista, koji je rekao i opet će reći: „Što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt. 25, 40, 45). Bila je to istinska Golgota sa koje kao da su se čule i reči bezumlja: „Krv njegova na nas i na decu našu“ (Mt. 27, 25), ali su se čule i one reči veličine bezgrešnoga Sina Božijeg: „Oče, oprosti im {288} jer ne znaju šta čine“ (Lk. 23, 34). To nisu znali ni oni na jerusalimskoj Golgoti, jer da su znali „ne bi Gospoda Slave razapeli“ (Kor. 2, 8), a ni ovi, jer da su znali, ne bi od Jasenovca napravili Golgotu, zato, ponovimo i mi: „Oče, oprosti im, jer nisu znali šta čine“!

Braćo, da praštamo — moramo jer je to jevanđelska zapovest, ali da zaboravimo — ne možemo. Neka praunuci praunuka naših znaju da je onaj ogromni betonski cvet na Polju jasenovačkom svedok jednog bezumlja, koje nikada više ne sme da se ponovi. Premudri Solomon uči da „mržnja zameće svađe, a ljubav — prekriva sve“ (Priče 10, 13). Ovaj sveti hram treba da bude mesto na kome će se propovedati ljubav, prava hrišćanska ljubav, koja po rečima bogomudrog apostola Pavla „ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi a raduje se istini, sve snosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi“ (I Kor. 13, 5-7).

Ova crkva, kao i svi hramovi u hrišćanskom svetu, ima uzvišenu ulogu u duhovnom životu hrišćana. Ovde se otvaraju njihove duše. U molitvenom razgovoru sa Bogom ovde se ljudi zastide zbog svojih grehova, kaju se i, varujući u očinsku milost Božiju, mole mu se za sve ono što je potrebno u životu i njima i njihovim bližnjima. Vera u pomoć Božiju krepi nadu, unosi u dušu novu snagu, utehu i radost. Bogosluženja i nauka Hristova utiču na svest, podstiču na razmišljanja o Bogu i večnom životu, i čovek kroz to biva bolji, neprestano se preporađa.

Znali su to naši stari, pa su podizali mnoge crkve i manastire. Znao je to veliki Stefan Nemanja, — sveti Simeon Mirotočivi, otac Svetoga Save i otac srpskog zadužbinarstva, pa je podizao mnoge zadužbine, mnoge crkve i manastire „da s' u njima poje liturđija, onog sveta kao i ovoga“. Znali su to i njegovi potomci, slavni Nemanjići, znao je to i ceo pravoslavni srpski narod. Zato su crkve i manastire podizali i vladari, i vlastela, i imućni ljudi, pa i pojedina sela i gradovi, bogati i siromašni. U podizanju crkava od posebnog značaja učestvovao je i ceo narod. Tako je, evo, i prilikom podizanja ove crkve bilo. I baš zato što je u ovom svetom poslu učestvovalo mnogo priložnika, ovo je zadužbina srpskog naroda iz svih krajeva naše lepe otadžbine i iz celoga sveta. To ovoj crkvi daje još veći značaj.

Pravoslavna deco naša, vi živite ovde zajedno sa braćom našom Hrvatima, rimokatoličke vere. Burna i mnogostradalna prošlost naša, i jednih i drugih, izmešala nas je ovde i uputila da zajedno živimo. Neka Jasenovac bude velika i jeziva opomena, koja jasno govori da ljubav i sloga treba da budu zakon našeg budućeg zajedničkog života. Ostvarenju toga ideala treba da posluži i ova bogomolja, kao i sve crkve i manastiri, sva sveta mesta na kojima se Bog priziva, a nauka Hristova o ljubavi sluša i u životu primenjuje. Neka ova crkva bude kula svetilja svima koji u nju dolaze, ili pored nje prolaze, koja osvetljava i pokazuje put u srećniju budućnost.

Zato i ja danas, sećajući se osvećenja nezaboravnog Solomonovog hrama, ponavljam reči molitve toga premudrog vladara, u sveštenoj radosti onoga dana:

„Gospode Bože moj, čuj molbu sluge Svoga i naroda Svoga... Čuj i smiluj se, i oprosti grešnoj deci Svojoj“.

A mi ne zaboravimo da dela naša gleda i sudi i nebo i zemlja, Bog i čestiti ljudi, anđeli i pokojnici. „Nema ništa sakriveno, {289} što se neće otkriti-, ni tajno što se neće doznati“, veli Onaj koji sve zna i vidi (Mt. 10, 26).

Neka Gospod Bog blagoslovi ovo sveto mesto, i podari večni mir svima koji ovde počivaju; neka blagoslovi sve nas i domove vaše, neka vam pomogne u svakom dobrom delu, da domovi vaši budu ispunjeni blagoslova Božijeg, sloge, ljubavi i mira, neka blagoslovena lepa zemlja naša bude, rodna i plodna, bratskom ljubavlju ukrašena, i blagoslovom Božijim obdarena, i kao takva pođe u srećniju i svetliju budućnost. Amin! Bože daj!

---

{290} GOVOR MITROPOLITA ZAGREBAČKO-LJUBLJANSKOG JOVANA NA RUČKU U HOTELU „SAVA“ U JASENOVCU

Vaša Svetosti,

Dozvolite da Vas u ime Eparhije slavonske, u ime našeg sveštenstva, monaštva, pobožnih vernika i u svoje lično ime sve najtoplije pozdravim. Nemamo dovoljno ni reči, ni vremena da sve dostojno pomenemo i da se svima dostojno zahvalimo bilo na onome što ste doprineli da se crkva Svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu obnovi, bilo ovim doprinosom koji ste nam današnjim vašim učešćem u ovom zajedničarstvu ukazali. Ali ono što je nama nemoguće, Bogu je moguće. I neka vam svima nebeski Darodavac vrati u svakom dobrom daru.

Od 1941. godine, kada je bio porušen ovaj pravoslavni hram u Jasenovcu, kao i sve godine drugog svetskog rata, spadaju u najtragičniji period celokupne ljudske, a posebno naše jugoslovenske istorije. Nikada se ranije u svetu, a osobito nikada se ranije na ovom tlu nije tako nešto desilo. Zašto i kako se sve to zbilo, niko to neće moći objasniti zakonima neke društvene nauke, politike, logike, niti etike bilo koje vrste. Jasenovac spada u izuzetna zbivanja i sa jasenovačkim slučajem se ne može uporediti ni jedan mit o besmislenosti, čudovištu i monstruoznosti zločina iz bilo čije istorije. U kontekstu tog zločina da se sa rušenjem hrama ubije i Bog koji u njemu živi i vera u Boga kao i svest i savest ljudi koji u Njega veruju, da se zatre ime jednog čitavog naroda.

Ono vreme je bilo vreme rušenja ne samo hramova, već i vreme rušenja međucrkvenih i mećunacionalnih odnosa, vreme rušenja ljudskih savesti, duša i života. Ovaj današnji dan i ovaj današnji naš skup označava nešta sasvim suprotno onome što se desilo 8. maja 1941. godine kada su svi pravoslavni Srbi iz Jasenovca otjerani u logor i 15. avgusta 1941. godine kada je porušen ovaj hram u Jasenovcu i sasvim suprotan onome što se dešavalo u Jasenovcu u toku celog drugog svetskog rata. Ovo naše „Sobranije“ označava ne samo podizanje i obnavljanje porušenog hrama, ono je manifestacija nove ljubavi, nove solidarnosti, naše nove međusobne odgovornosti jednih prema drugima, bez obzira na naše nacionalne, verske, ili političke pripadnosti.

Osvećenje Ivanjdanskog hrama u Jasenovcu ne znači osvežavanje onog tragičnog vremena iz dana rušenja ovog hrama i iz vremena stradanja jasenovačkih mučenika. Naprotiv, osnova ove crkve je izazov {291} svima savestima da ne zaborave tragediju onog događaja. I da sećajući se toga dožive osećanje novih nada na bolju i srećniju budućnost zajedničarstva naroda, Crkava i vera koje žive na ovom tlu.

U hrišćanskom bogosluženju, a posebno u bogosluženjima pravoslavne crkve često se čuje reč: ;“Večno sećanje — Vječnaja pamjat!“ To znači stalno pamćenje i stalno sećanje onoga što se ne sme zaboraviti, bilo da se tiče Boga ili ljudi. Ovaj hram je prvenstveno izazov takvog sećanja. I to zbog toga da se ne zaborave žrtve zbog ljubavi prema Bogu i ljudima i ljubavi prema istini, pravdi i slobodi.

Ovo sećanje će buditi i opominjati sva nova pokolenja na tragediju zla, koje ne bi smelo nikada više da se ponovi.

Obnavljajući i otvarajući danas ovaj hram klanjamo se svima žrtvama, stradalima, bilo koje vere, verovanja i narodnosti. Neka im je svima slava i vječnaja pamjat!

Ostaće nezaboravni i ovekovečeni svi moralni i materijalni prilozi, koje su uložili u obnovu i podizanje ovog hrama svi naši ktitori, priložnici, dobrotvori i prijatelji. Neka im svima vrati ovo dobročinstvo nebeski Darodavac u svom blagoslovu i svojoj blagodati.

Bog neće zaboraviti Vama, Vaša Svetosti, što ste danas položili u časnu trapezu mošti Svetog Kneza Lazara i sve što ste učinili u ovom značajnom delu. I vama svima draga braćo Arhijereji i saradnici u Hristu Gospodu. I vama svima braćo i Gospodo koji predstavljate Rimokatoličku i druge hrišćanske crkve i druge verske zajednice, muslimansku, jevrejsku i sve ostale.

I vama svima Gospodo predstavnici narodnih vlasti iz SR Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i svih ostalih područja naše drage i mile nam Otadžbine.

I vama, draga naša braćo i sestre i deco Srpske pravoslavne crkve iz iseljeništva, SAD, Kanade, Australije i drugih dalekih zemalja, koji ste nas ščedro pomagali, pa čak i danas iz tolikih daljina došli da sa nama podelite ovu radost i svečanost. I vama svima draga bratijo, sveštenici, monasi i monahinje, braćo i sestre, koji ste danas došli iz bliza ili daleka, da nas obradujete i počastite vašim prisustvom, vašim prilozima, ljubavlju i dobrom voljom, a u slavu Božiju i svetog proroka Preteče Jovana Krstitelja, a za Vječnuju pamjat i nezaboravnu uspomenu Jasenovačkih mučenika, svetitelja i ispovednika.

Neka Vam je svima srećno ovo sobranije i od Boga blagosloveno.

Vaša Svetosti, molim Vas, da u ime Eparhije slavonske, našeg sveštenstva, monaštva, pobožnog naroda i moje lično ime, a u znak naše velike zahvalnosti primite ovaj skromni poklon, ćivot sa relikvijama Jasenovačkih mučenika. Svima vama ostalima najtoplije zahvaljujemo i sve vas srdačno pozdravljamo.

---

{292}

 

UZORITI GOSPODINE KARDINALE,

Odazivajući se ljubaznom pozivu Središnjeg odbora za proslavu nacionalnog evharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. 9. 1984. g., slobodan sam najljubaznije Vas pozvati na osvećenje našeg novog Ivanjdavskog hrama u Jasenovcu 2. septembra 1984. godine sa početkom u 9 časova. Čin osvećenja izvršiće Njegova Svetost Patrijarh Srpski Gospodin German uz učešće više Arhijereja.

Uzoriti Gospodine, mi Vas otvorenog srca i najljubaznije pozivamo da prisustvujete činu tronosanja (osvećenja) novog hrama i svetoj liturgiji, a po završetku i zajedničkoj trpezi verujući da ćemo tako posvedočiti da imamo međusobne ljubavi i da smo sledbenici Hristovi. Jasenovac je mesto gde počiva nebrojeno mnoštvo novomučenika Božjih, pa smatramo da ćemo ovim našim zajedništvom doprineti da se umnoži međusobna ljubav u našim hrišćanskim crkvama i da time posvedočimo da smo naslednici svetih apostola Hristovih.

Molimo se Gospodu Hristu i svetom Jovanu Preteči da nam pomogne u ovom značajnom poduhvatu i ohrabrio nas blagodaću Svetoga Duha da sve što činimo, da bude na slavu Božju.

Radujući se Vašem dolasku najtoplije Vas bratski pozdravljamo ostajući u ljubavi Hristovoj.

---

{293}

ZAGREBAČKI NADBISKUP
○ Archiepiscopus zagrebiensis
41001 ZAGREB, Kaptol 31 ○ PP 553 Zagreb, 10. kolovoza 1984.
Br. 185-Prez./84

Visokopreosvećeni gospodin
JOVAN
Mitropolit zagrebačko-ljubljanski
Prilaz JA 4
Zagreb

 

Visokopreosvećeni gospodine Mitropolite,

Primio sam Vašu cijenjenu obavijest da dolazite na Nacionalni euharistijski kongres u Mariju Bistricu. Susret oko euharistijskog Gospodina je susret s Ljubavlju koja najdublje povezuje braću. Ljubazno me pozivate da prisustvujem posveti nove župne crkve u čast sv. Ivana Krstitelja, koju će obaviti njegova Svetost Patrijarh srpski g. German 2. rujna o. g.

Budući da sam već vezan toga dana važnom dužnošću, jer predvodim Euharistijsko slavlje u čast Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, u kojem sudjeluje veliko mnoštvo vjernika, Zagrebačku nadbiskupiju zastupat će na posveti generalni vikar i biskup mons. dr. Đuro Kokša s mons. Đurom Pukec, kanonikom zagrebačkim, i s vlč. g. Josipom Brglez, župnikom u Jasenovcu.

U svom pozivu naglašavate da taj susret bude svjedočanstvo međusobne ljubavi kojom očitujemo da smo sljedbenici Kristovi i nasljednici svetih Apostola. Također naglašavate da sve bude na slavu Božju.

Doista posveta crkve velik je duhovni događaj. Crkva na Istoku i Crkva na Zapadu s velikom svečanošću posvećuje crkve imajući u vidu središnji misterij svoga života, a to je Euharistija. U crkvi se izvršuje novozavjetna Žrtva, slavi se Gozba Tijela i Krvi Kristove, vjernička se zajednica okuplja oko uskrsnuloga Gospodina koji je pod prilikama kruha i vina stvarno prisutan.

Stoga je i posveta crkve u Jasenovcu izraz želje Vaše Crkve da pravoslavna vjernička zajednica ima Otkupitelja u svojoj sredini.

Budući da je Euharistija ostvarenje i uprisutnjenje žive Kristove ljubavi prema nama, svaka posvećena crkva je dom molitve i škola ljubavi prema Bogu i ljudima. Zato je svaka posveta crkve svet događaj i poziv na ljubav.

Neka i prisutnost naših predstavnika bude uistinu izraz evanđeoske ljubavi na koju nas obavezuje zajednički nam Otkupitelj Gospodin Isus Krist kad kaže: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge« (Iv 13, 34). Neka taj susret bude praćen, kako i sami spominjete, svjetlom Duha Svetoga koji nas vodi k dubljem razumijevanju, postovanju i ljubavi između naših Crkvi.

U svom pozivu spominjete »mnoštvo novomučenika Božjih«. Svaki je čovjek nevina žrtva ako je ubijen, bilo na kojoj strani, bilo u koje vrijeme i bilo u kojoj zemlji, samo zbog toga jer je član određenog naroda ili određene vjerske zajednice ili zbog političkog opredjeljenja kojim se miroljubivo zauzima za svoje ideale. Povreda dostojanstva ljudske osobe i nepoštivanje ljudskih prava grijeh je protiv Boga i čovjeka svuda i uvijek.

Stoga mi kršćani, slijedeći duh Evanđelja, smatramo dostojnim odati poštovanje i moliti za sve nedužne stradalnike svakog naroda i svakog vremena.

U prosuđivanju pak tragičnih događaja koji su se zbivali na ovim našim prostorima u prošlosti istina i pravednost sve nas obavezuju. Samo tako možemo iskazivati poštovanje nedužnima. Što god bi bilo protiv istine i pravednosti, bilo bi i protiv ljubavi, a samo ljubav može izliječiti duboke rane i ugasiti svaku mržnju.

Želimo da se teška prošlost obostrano utopi u opraštanju i pomirenju i da se u budućnost ide uistinu Božjim putovima istine, pravednosti, slobode i Ijubavi.

Katolička je Crkva u Hrvatskoj po svojim najvišim predstavnicima dizala glas u obranu svih progonjenih protiv svakog nasilja bez obzira s koje strane ono dolazilo. Nastojala je pomoći koliko joj je bilo moguće.

Neka svemogući Bog, Nebeski Otac svih ljudi i naroda, blagoslovi ovaj susret u posveti Božjeg hrama da bude izraz našeg zajedničkog i trajnog opredjeljenja za istinu, pravednost i poštovanje među svim ljudima i narodima, da svaki može živjeti dostojno svog vlastitog bića. Neka sve bude na slavu Božju i dobro svih ljudi.

Očekujući s radošću Vaš posjet na Euharistijski kongres u Mariji Bistrici, srdačno Vas i bratski pozdravljam u Gospodinu Našem Isusu Kristu i Presvetoj Bogorodici.

---

{295} Gradimir Stanić

SREDSTVA INFORMISANJA
O OSVEĆENJU SPOMEN-HRAMA SVETOG JOVANA
U JASENOVCU 1984. GODINE

Mnogi novinari, predstavnici sredstava informisanja pratili su čin osvećenja Spomen-hrama sv. Jovana u Jasenovcu. Pažljivo su unosili u svoje beležnice, snimali na magnetofonsku ili filmsku traku sva zbivanja u hramu i oko hrama. Odštampan tekst sa govorom Njegove Svetosti prosto su razgrabili. Već 1. septembra na talasima radija objavljena je vest da je Jasenovac posetio patrijarh srpski German gde je u podnožju spomenika položio venac i odslužio pomen. Septembra 2. uveče, u TV Dnevniku emitovana je vest uz filmsku storiju sa osvećenja Jasenovačke crkve. Prikazan je trenutak obilaženja litije oko hrama kao i deo govora Njegove Svetosti patrijarha srpskog Germana. O broju prisutnih ovome činu, novinari nisu mogli da se slože. Rečeno je samo da su svečanostima u Jasenovcu prisustvovali ljudi iz svih krajeva naše zemlje kao i iz inostranstva. Reči Njegove Svetosti iz njegovog govora: „Braćo, da praštamo moramo, jer je to evanđelska zapovest, ali da zaboravimo ne možemo!“ kao i reči „da svi na ovim prostorima živimo u slozi i ljubavi sa braćom Hrvatima rimokatoličke vere“, često su parafrazirane i citirane u radio-emisijama „Vesti“ 2. septembra u večernjim časovima. Slušaoci su obavešteni da su, pored visokih dostojanstvenika Srpske crkve svečanostima u Jasenovcu prisustvovali i predstavnici Komisija za odnose sa verskim zajednicama SRS, SRH, SR BiH. Pominjani su i predstavnici Rimokatoličke crkve i Islamske zajednice. Objavljeno je da je i veliki broj naših iseljenika došao da poseti grobove svoje pobijene rodbine u logoru u Jasenovcu.

Sutradan, 3. septembra 1984. osvećenje crkve u Jasenovcu objavila je pod raznim naslovima i na različitim stranama skoro sva dnevna štampa. Donosimo ponešto iz pisanja štampe — ono što smatramo najvažnijim — dok one pojedinosti koje svi listovi prenose, izostavljamo.

 

Tako „Borba“ na strani 3. iz pera R. Vujatovića donosi poveći članak pod naslovom: Da se bezumlje ne ponovi. Pored opisivanja događaja vezanih za posetu Patrijarha srpskog Jasenovcu (polaganje venaca i pomen u podnožju Spomenika žrtvama stradalim u jasenovačkim mučilištima, poseta Memorijalnom muzeju, prijema u hotelu „Sava“), pisac članka citira deo pozdravnog govora profesora Ivana Lalića upućenog Njegovoj Svetosti gde Lalić kaže da je „izgradnja i osvećenje nove bogomolje u Jasenovcu još jedan dokaz istinskih sloboda koje vladaju u našoj socijalističkoj zajednici. {296} Ali se to mnogima ne sviđa i da to žele zloupotrebiti govoreći da je Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj zapostavljena i da je u diskriminisanom položaju. Ili pak, po drugima, da je u povlašćenom položaju... Ne sme se tome pridavati veliki značaj već se mora nastaviti putem koji će najviše odgovarati i interesima Crkve i interesima ove naše zajedničke domovine, SFRJ... Neće se više dozvoliti da bilo ko zloupotrebi bratoubilački rat na ovim prostorima“.

„Borba“ citira i Patrijarhove reči da „u zajedničkoj otadžbini ima mesta za sve nas i mi treba da se, to poštujući, odnosimo jedni prema drugima kao braća“. Navodi se još i deo iz govora Njegove Svetosti održanog posle sv. liturgije, koji govori da „ljubav i sloga treba da budu zakon našeg budućeg zajedničkog života“.

 

Nedeljni list „8“ („Osmica“) od 6. IX na 18. i 19. strani donosi opširnu reportažu pod naslovom: Nova crkva na temeljima stare i sa nadnaslovom U Jasenovcu osvećen pravoslavni hram. Članak je napisao Milivoje Glišić. Podnaslovi kroz članak su: Pomen žrtvama. Gosti iz svih krajeva, Opomena i dokaz. Glišić završava svoje pisanje ocenom „da je jasenovački događaj bio odmeren i dostojanstven kao što je i svaki moralni čin“.

 

„Politika“ je na 6. strani u jednom podužem stupcu objavila „Patrijarh German u Jasenovcu (nadnaslov), Ljubav i sloga putokaz zajedničkog života (glavni naslov) napomenuo je patrijarh German koji je predvodio čin osvećenja obnovljene crkve u Jasenovcu“, piše u podnaslovu. Dvojica novinara ovog beogradskog lista R. Arsenić i V. Maksimović, ukratko su opisali ono što se dešavalo u dva dana u Jasenovcu a prenose i delove iz govora srpskog Patrijarha.

 

„Ekspres Politika“ u rubrici „Vesti dana“, na drugoj strani, u četiri stupca, sa slikom crkve ispred koje se vidi narod, donosi: Poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh German osvetio bogomolju u Jasenovcu (nadnaslov) Ne sme se ponoviti (naslov) a u podnaslovu: „Neka Jasenovac bude velika i jeziva opomena koja jasno govori da ljubav i sloga treba da budu zakon našeg budućeg života, rekao je juče patrijarh German“. U članku su date opširno i zdravice izgovorene na prijemu u hotelu „Sava“ kao i veći deo iz govora Njegove Svetosti.

 

„Ilustrovana Politika“ (br. 1349) od 11. septembra donosi opširan tekst na tri strane (16-18) sa fotografijom na naslovnoj strani na kojoj se vidi kako je „Poglavar Srpske {298} pravoslavne crkve patrijarh German, dan pre osvećenja hrama Sv. Jovana u Jasenovcu, posetio Memorijalni muzej na mestu bivšeg ustaškog logora i položio venac na Kameni cvet, centralni spomenik podignut u pomen sedamstohiljada antifašista koji su ovde pomoreni na zverski način“. Ovu fotografiju, kao i druge koje ilustruju članak, snimio je R. Grujić. Tekst: Za opomenu i dugo sećanje, napisao je Stevan Zec. Nadnaslovom: Obnovljen pravoslavni hram u Jasenovcu, i podnaslovom: Osvećenje seoske crkve Sv. Jovana, pred desetak hiljada vernika iz zemlje i inostranstva, protekla je u svečanom raspoloženju, ali su neki manji ispadi pojedinaca narušili dostojanstvo ovog trenutka“; autor posvećuje dosta pažnje — uz opisivanje zbivanja i objavljivanje delova govora — organizaciji skupa i opisu pojedinca i grupa. Međunaslovom „Šajkače sa značkom“ daje {297} se opis „Srbin u civilnom odelu, guste negovane brade, na glavi sa šajkačom od zeleno-sive čoje a na njoj jajolika značka koja neodoljivo podseća na četničku kokardu“. — „Srbin iz Bosne, koji sada živi u Zemunu, nosio je na kapi jubilarnu značku rezervnih vojnih starešina“. Autor je primetio da je organizator uložio mnogo napora da se na crkvenoj svečanosti ne ispolje osećanja koja bi se mogla shvatiti kao nacionalizam. „Ali poseta Jasenovcu ovog čoveka sa ovakvom šajkačom i pojave srpskih trobojki bez petokrake, izazvale su nepotrebnu smutnju i ostavile tamnu mrlju na jednu dostojanstvenu svečanost“, zaključuje novinar Stevan Zec. U članku još piše kako je crkva od ustaša rušena, kao i razgovor sa staricom Draginjom Katušić, Srpkinjom udatom za Hrvata iz Jasenovca.

 

„NIN“ (broj 1758 od 9. septembra) na strani 14. i 15. donosi opširan članak iz pera Velizara Zečevića: Jasenovac: Praštanje i nada. Podnaslov: Povod da se jasenovačka tragedija oprosti ali ne zaboravi, kako je rekao Patrijarh German, jeste obnavljanje crkve u selu, srušene 15. avgusta 1941. godine“. Spominjući novi betonski most kojim je premošćena Sava, podignut na mestu predratnog drvenog, na kome su ustaše klali logoraše i bacali ih u Savu, čineći to svakodnevno. Zečević napominje da više nema ni traga od ustaškog logora. Kako piše Zečević, „neko je još 1945. godine naredio da se uklone bodljikave žice i kule sa mitraljeskim gnezdima, da se raščiste ruševine bivših logorskih zgrada i da se sruši sve što je preostalo posle pobune 1.500 logoraša dvadesetak dana pre oslobođenja“. Autor govori da je na polju logora nikao spomenik — otvorena betonska ruža — verovatno kao simbol izraslog cveta na livadi, na kojoj je stradalo oko 700.000 ljudi.

Patrijarh German je u subotu 1. septembra, položio venac i održao pomen „jasenovačkim žrtvama poginulim od zločinačke ruke!“ pisac članka prenosi dobar deo Patrijarhove besede izgovorene sutradan, 2. septembra, posle liturgije. Citirao je i reči mitropolita Jovana izgovorene za ručkom: „Ovo naše sobranije označava ne samo podizanje i obnavljanje porušenog hrama, ono je manifestacija obnavljanja nove ljubavi jednih prema drugima, bez obzira na naše nacionalne, vjerske ili političke pripadnosti...“ Zečević završava članak rečima: „Ljudi ozbiljni, škrti na rečima... Ako i nisu u svemu našli reči olakšanja, prisustvovali su zajedničkom času istorije“.

 

„Vjesnik“, dnevne novine koje izlaze u Zagrebu, u broju od 2. septembra na 16. strani donosi članak „Počast jasenovačkim žrtvama“, objavljuje da su „Visoki dostojanstvenici Srpske pravoslavne crkve posjetili Jasenovac i da je na spomenik žrtvama jasenovačkog holokausta u subotu položio vijenac poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh German. Zajedno sa njim počast nevinih žrtvama fašizma odali su članovi Arhijerejskog sinoda i drugi visoki dostojanstvenici Srpske pravoslavne crkve, a zatim su posjetili jasenovački Memorijalni muzej. Vjesnik dalje najavljuje da će „u nedjelju Patrijarh German osvetiti novu Ivanjdansku crkvu, podignutu na temeljima stare bogomolje spaljene i do temelja razorene u drugom svetskom ratu“. Ovaj list piše i o prijemu priređenom od strane predsednika Komisije za odnose sa vjerskim zajednicima SRH Ivana Lalića i predsednika SO Novska Antuna Maruska, prijemu priređenom za Patrijarha i dostojanstvenike Srpske pravoslavne crkve. Piše i o pozdravnim riječima izgovorenim za vreme prijema.

„Vjesnik“ od 3. septembra, na trećoj strani donosi u dva stupca pod naslovom: Posvećena pravoslavna crkva, nadnaslovom: Vjerska svečanost u Jasenovcu, a zatim u podnaslovu piše: Vjerskoj svečanosti Srpske pravoslavne crkve prisustvovali i predstavnici drugih vjerskih zajednica. Ove zagrebačke novine odmah u početku teksta donose: „Novu jasenovačku Ivanjdansku crkvu, podignutu na ruševinama istoimenog pravoslavnog hrama što su ga ustaše razorile 1941. godine u bezumlju drugog svjetskog rata, posvetio je u nedjelju poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh German“. List spominje ko je sve sudelovao i prisustvovao svečanom bogosluženju a „obraćajući se skupu od nekoliko tisuća okupljenih vjernika i drugih građana, patrijarh German je podsjetio na žrtve pale u Jasenovcu i drugim fašističkim logorima... Neka Jasenovac bude velika i jeziva opomena koja jasno govori da ljubav i sloga treba da budu zalog našeg budućeg zajedničkog života“, zaključio je poglavar Srpske pravoslavne crkve. Ove novine pišu i o ručku koji je priredio mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan, koji je u svom govoru naglasio „da se obnovom Jasenovačkog hrama odaje počast svim žrtvama koje su ovdje pale bez obzira na vjeru, vjerovanje i narodnost“.

 

Tjednik „Danas“, koji izlazi u Zagrebu, u broju 134 od 11. septembra na stranama 38—39, donosi opširan komentar iz pera Nenada Ivankovića na dva velika crkvena događaja koji su se dogodili u SRH u razmaku od sedam dana na razdaljini nešto većoj od stotinak kilometara. Najpre u Jasenovcu (1. i 2. rujna) Patrijarh posvećuje parohijalnu crkvu sv. Jovana Krstitelja u Jasenovcu, a u Zagrebu i Mariji Bistrici (8. i 9. rujna) slavila se euharistija (održan je Nacionalni evharistijsko kongres). U članku: Prema razumu i ekumenizmu, Ivanković pravi upoređenje ovih dveju svečanosti, nazivajući ih „po mnogo čemu nesvakidašnje religiozne 'fešte'„. Prema autoru „fešti“ u Mariji Bistrici prisustvovalo je 150 tisuća, a u Jasenovcu oko 15 tisuća. Za crkvu Sv. Jovana Krstitelja u Jasenovcu autor teksta kaže da nije obična crkva, pre svega zbog mesta u kojem se nalazi i „u kojem je nekoć bio zloglasni ustaški logor,u kojem su uz mnoge Hrvate, Židove i druge 'rodoljube na najbrutalniji način ubijani i Srbi, što je nesumnjivo ostavilo posledice što i danas pritišću mnogu savjest, bez obzira je li ona vjernička ili ne, i bez obzira na nacionalnost. Pod tim vidom Jasenovac je bio i kušnja za ono što se moglo dogoditi 2. rujna“. U tom smislu spominje se i pojava u Jasenovcu kako Ivanković kaže „već pomalo zloglasne knjige jeromonaha Atanasija Jevtića „Od Kosova do Jadovna“. Ipak sve je ostalo na marginama događaja. Ton jasenovačkom posvećivanju dao je srpski patrijarh svojom molitvom podno spomenka, te besjedom što ju je izrekao nakon četvorosatnog liturgijskog pojanja. Govor Patrijarha Germana bio je vjerski utemeljen i „politički“ uravnotežen. Slično kaže Ivanković i za govor mitropolita Jovana. Sve ovo uz držanje okupljenog naroda, možemo mirne duše reći da je 2. rujna u Jasenovcu pobjedio razum i da je do stanovitog izražaja došao ekumenizam, određeno otvaranje prema drugim vjerskim zajednicama, osobito prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, što je bilo vidljivo {299} iz prisutnosti katoličke (a i drugih vjerskih) delegacije na jasenovačkom slavlju“, zaključuje pisac ovog teksta Nenad Ivanković.

 

Interesantno je pisanje glasila Rimokatoličke crkve. Tako „Glas koncila“ u broju 18, od 16. rujna, na strani 2, pod naslovom: Jasenovac, posveta pravoslavne župne crkve, Koncil donosi vest da je u nedelju, 2. rujna, poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh German, posvetio novi parohijalni hram (župnu crkvu) Sv. Ivana Krstitelja u Jasenovcu. Na tu svečanost okupilo se oko 10.000 vjernika, a bili su prisutni i predstavnici republičkih Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama SR Hrvatske, SR Srbije i SR Bosne i Hercegovine, te predstavnici drugih vjerskih zajednica. Kardinala Franju Kuharića na slavlju u Jasenovcu zastupala je delegacija na čelu sa biskupom Burom Kokšom. Na kraju svečanosti, koju je pratio veliki broj novinara, Patrijarh srpski German je održao govor koji objavljujemo u celosti“. Govor patrijarhov je donet u celini pod naslovom: „Ljubav i sloga treba da budu zakon našeg budućeg zajedničkog života“. Takođe „Glas koncila“ doneo je i fotografiju crkve u Jasenovcu sa narodom i patrijarhom.

AKSA br. 13 (724) od 30. marta 1984. na strani 2. najavljuje da će se 20. svibnja (maja) održati svečanost posvećenja novosagrađene pravoslavne crkve u Jasenovcu. AKSA piše da je svečanost bila predviđena još za prošlu godinu, ali je iz tehničkih razloga odgođena. AKSA još piše da je crkva podignuta novčanim sredstvima naših iseljenika i vjernika u našoj zemlji, posebno prilozima rodbine u spomen svojim postradalim u logoru Jasenovac.

AKSA, br. 35 (746) od 31. avgusta na strani 6, pod naslovom „Svečanost u Jasenovcu“ — novi pozitivni primjer razvoja dobrih odnosa između društva i Srpske pravoslavne crkve“, citira i prenosi iz „Borbe“ tekst Dušana Dražića na temu „Pravoslavna crkva danas“. Za svečanost posvete crkve u Jasenovcu 2. rujna piše: „valja naglasiti da je ovo parohijska crkva a ne kao što to neki crkveni krugovi žele da istaknu da je to „spomen-crkva“ u znak sjećanja na žrtve u Jasenovcu“. Društvo čini da unapredi odnose sa Crkvom a i Pravoslavna crkva treba da doprinese da se ovi odnosi uspešnije razvijaju. U tom smislu Jasenovac je pozitivan primjer“.

AKSA br. 38 (749) od 21. septembra donosi reagovanja visokih partijskih funkcionera na svečanosti u Jasenovcu. Pod naslovom „Visoki partijski i državni funkcioneri o svečanostima u Jasenovcu, piše da Dragosavac Dušan, član Predsedništva CKSKJ, naglašava da su crkvene svečanosti u Jasenovcu korektno održane u vjerskim okvirima, ali je bilo i nekih izjava sa neprijateljskih pozicija kao i prodaja knjiga neprijateljskog karaktera. Kritikovano je pisanje nekih sredstava informisanja iz Beograda, naročito za reči Patrijarha „Opraštamo, ali ne zaboravljamo“, rekao je Dragosavac, da nije sasvim jasno bilo rečeno da li se te reči odnose na zločine u Jasenovcu ili na narod kome pripadaju, ali su te reči u svakom slučaju neprihvatljive“.

AKSA, br. 40 (751) od 5. oktobra citira Miku Špiljaka, da „govori u Jasenovcu i Mariji Bistrici, i poruke sadržane u njima, zahtevaju svestranu analizu a otvaraju mogućnost i za razgovor sa Crkvom“,

 

{300} „Družina“, slovenački vjerski tjednik od 9. septembra 1984. na prvoj strani donosi članak pod naslovom: Nova crkva u Jasenovcu: u spomen svim žrtvama, a sa podnaslovom: Patrijarh German: neka deca naših praunuka znaju da je ovaj betonski cvet na jasenovačkom polju priča nekog bezumlja koje se ne sme nikada ponoviti“. „Družina“ piše da je danas, 2. septembra, u sudelovanju 14 episkopa i u prisustvu 10.000 vernika iz cele Jugoslavije, patrijarh Srpske pravoslavne crkve German posvetio u kraju gde se Una uliva u Savu, novu crkvu. Podignuta na temeljima stare, koju su ustaše u svom bezumnom divljanju porušili u leto 1941. godine; kao i prethodna i ova nova crkva posvećena je Sv. Jovanu Krstitelju. Dopisnik „Družine“ citira pojedine delove govora Njegove Svetosti: „Kršteni ljudi su izvršili volju oca greha, zaneseni, zavedeni ... Ljude moramo podsećati na to što se dogodilo, to svetište mora postati kraj gde će se prvo hrišćanska ljubav ispoljavati, o kojoj govori apostol Pavle u Poslanici Korinćanima. Patrijarh se dotakao i odnosa sa Hrvatima, rekavši da je Jasenovac opomena. U hotelu „Sava“, zagrebačko-ljubljanski mitropolit Jovan je priredio ručak za sve zvanice, a u govoru je naglasio da se jasenovački holokaust ne sme ponoviti. Nabrojavši imena predstavnika crkava koji su bili na svečanostima, pisac govori i o Memorijalnom muzeju i Spomeniku žrtvama. Kad govori o predmetima muzeja, ističe brevijar slovenačkog duhovnika Franca Riharja, koji nije hteo da peva Tedeum za 10. april, dan ustanovljena NDH, a nije ni zatajio svoje slovenačko poreklo. Navode se i imena sedmorice slovenačkih sveštenika koji su postali žrtve nemilog uništavanja. Njihove žrtve su opomena da moramo u duhu bratstva da radimo za bolji svet, u kome se ne bi ponovio Jasenovac, zaključuje „Družina“.

 

Ovde nismo naveli pisanje „Pravoslavlja, novina Srpske patrijaršije, koje je najvećim delom obuhvaćeno člankom u ovoj knjizi na str. 283-286. Verovatno su i drugi listovi i časopisi zabeležili vest o osvećenju crkve u Jasenovcu. Treba reći da danas, sedam godina docnije, kad čitamo pisanje tadašnje štampe o tom događaju, ti napisi nam se čine šturim, veoma kratki, skromni, skoro usko informativni... Bilo je to drugo vreme kada je samocenzura štampe bila veoma uticajna. Naročito kada je bilo u pitanju pisanje štampe o Crkvi i o događajima vezanim za život Crkve. Zna se da je bilo i zabrana u pojedinim mestima da se (iako su autobusi bili zakupljeni) otputuje na dan osvećenja Spomen-hrama u Jasenovcu.

Ipak, te crkvene svečanosti održavane raznim povodima: osvećenja novih hramova, obeležavanje velikih godišnjica — jubileja iz istorije Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda, doprinele su mnogo da se svest našeg naroda polako budi i da ljudi saznaju kome narodu pripadaju i koja ih je Crkva, kao brižna mati, kroz vekove čuvala i sačuvala da ne izgube svest o svojoj veri i naciji.

Svakako da je i osvećenje Spomen-hrama posvećenog Rođenju sv. Jovana Krstitelja — Ivandanu, podignutom u velikomučeničkom Jasenovcu, mnogo doprinelo otrežnjenju i osvešćenju srpskog naroda.

---

{301} Protojerej Boško Bosanac

JASENOVAC POSLE OSVEĆENJA SPOMEN-HRAMA

U danima odmah posle osvećenja Ivanjdanskog Spomen Hrama septembra 1984. godine, prozboriše o Jasenovcu gotovo sva naša dnevna i revijalna glasila. Bilo je radio emisija, a i televizijskih reportaža. I dobro je da je tako bilo. Iako je štampa uglavnom korektno pisala, bilo je podosta „jasenovačkih spoticanja“. — No osetilo se, ipak, kao neko veliko olakšanje od neke napetosti. Izgleda, da je baš sam čin osvećenja Spomen Hrama, dostojanstven i impresivan i po činu i blagoljepiju i po snažnim evanđelskim rečima Poglavara Srpske pravoslavne crkve, i misaonim izlaganjem nadležnog Arhijereja, domaćina, tamo rečenim, — skinuo sa Jasenovca kao neki „tabu“ za nekoga. Kao da se ranije, u najmanju ruku, nije trebalo o Jasenovcu mnogo govoriti. Ili zašto se sada poteže neko pitanje i čine prebrojavanja, pa čak eto, ne treba stvari preuveličavati, kao da se zaista u Jasenovcu, od 1941-1945. godine nije odigravala krvava i strašna drama, genocid XX veka. Jer, ako je reč o „prebrojavanju“, kuda pribrojati one iz novootkrivenih sedam masovnih grobnica, pronađenih fotogrametrijskim avionskim snimanjem, o kojima je pisao zagrebački „Vjesnik“, nedugo posle osvećenja Spomen Hrama.

Imamo saznanja, bez preterivanja, da veliki deo naše omladine i mlađeg sveta, zaista nema pravu predodžbu i istinsko saznanje o tome što se to zapravo u Jasenovcu zbilo, što se to tamo događalo, za vreme prošloga rata.

Pogrešno je bilo, čini nam se, o Jasenovcu kao nešto, kriti, zataškavati i bežati od prave istine, jer: „Nešto učinjeno, ne može biti neučinjeno“: Factum infectum, fieri nequid.

Zato o Jasenovcu još neka podsećanja, koja svedoče, da 2. septembra 1984. godine nije bila neka „manifestacija“ Srpske pravoslavne crkve ili neko „vjersko slavlje“ i „okupljanje sa određenom tendencijom“ u Jasenovcu, već je to bilo skrušena i topla molitva, miris kada i sveća voštanica, za veliku jasenovačku žrtvu. To je bio „plač i vapaj mnog“, nad tom velikom žrtvom, koja je za nas ravna velikoj kosovskoj žrtvi, datoj od naše krvi i naše vjere, od našeg roda i poroda, prije ravno 555 godina (1389-1944), žrtvi datoj onda na Kosovu Polju širokome, a sada u Jasenovcu i mnogim ponorima, bunarima i jamama groznim.

Kako čudnu moć imaju suze. Kako naša duša zasvetli, kada potoci suza pročiste uzburkanu atmosferu naših osećanja. Zaista suza je dar Božiji.

Plakali smo i ridali, kao oni „na rjekah Vavilonskih“ i lili suze žalosnice, na rjekama Savi, Strugi i Uni i na svakoj ruševini mnogih hramova, svetinja naših i toga dana, kao i kroz punih {302} 40 godina. A u Jasenovcu, na dan osvećenja Hrama, na ovaj veliki dan, velik ne samo za parohiju jasenovačku i Eparhiju slavonsku, već i za celu našu Crkvu lili smo i suze radosnice.

Radosnice, kada smo toga dana, u svečanom času dočekali i pozdravili baš u Jasenovcu, našeg Patrijarha, i Arhijereje kao i vernike koji dođoše iz svih krajeva naše Otadžbine i rasejanja da svojim prisustvom svedoče ovaj izuzetni, istorijski trenutak.

Na ovim prostorima jasenovačke i susednih parohija, na toj pravoj tromeđi nekadašnja tri moćna carstva, rastao je Jasenovac kao ušoreno posavsko mesto — varošica. Bilo je ne samo trgovačko napredno mesto i sedište opštine, već kulturno-prosvetni centar za celo ovo područje između reka Save, Une, Lonje, Velikog i Malog Struga. Sedište je pravoslavne parohije i rimokatoličke župe, sa uglednim sveštenicima, sa uvek bratskim i prijateljskim odnosima.

Živeo je tako Jasenovac i napredovao u miru, do zlih dana koji nastupiše, kada se teško živelo, a lako umiralo, da ujesen 1941. godine, ne svojom krivicom i ko zna zašto, bude izabran za „mesto mučenija i tmu kromnjejšuju“.

Od tada, o Jasenovcu se piše, mnogo govori i stalno će se govoriti, jer Jasenovac je bio ponor, bezdan ponora. Jasenovac je bio duboki pad čoveka, najdublja tačka pada čovečanstva. Jasenovac je bio jedno od najstrašnijih mučilišta u istoriji čovečanstva. Jasenovac je bio vidni pakao na zemlji.

A danas? Danas je Jasenovac veliki grad, grad mrtvih, veliki spomenik, veliko groblje, dolina plača, mesto suza i uzdisaja, veliki memento za sve ljude i narode ove mnogonapaćene zemlje, velika opomena, sa molitvom Gospodu, da ono što je ovde bilo Više nigde i nikad ne bude.

Odmah posle rata, na prostorima fabrike smrti, današnjem Spomen-području, zbrisano je sve te nije ostalo ništa, ništa vidno od onoga što je tu bilo, ništa od života nad zemljom, samo sve smrću groznom poravnato pod zemljom, ni humke nisu bile vidljive. Jedini nadživeli svedoci su dve reke, koje zelenim očima svojim videše užas i strahotu dvadesetog veka, divljanje i ludovanje zločina, kroz pune četiri godine.

I drugi svedoci — ostaci baraka i radionica i logorskog velikog zida, na ovim prostorima nekadašnjeg velelepnog hrama i reprezentativnog parohijskog doma. A baš tu je i počeo jasenovački zločin. I tu, od tih baraka, sveštenik jasenovački, odmah ujesen 1945. godine, osnovao je privremenu Bogomolju, bedan stančić i parohijsku kancelariju. I baš taj sveštenik jasenovački, o. Lazar Radovanović i njegova kancelarija, postadoše centar, kome su počele pristizati prve pismene i usmene informacije sa imenima postradalih. Svedočanstva o. Lazara o uklanjanju bivšeg logora i raznim propustima o tome su mnoga. Svedočanstva postoje i o mnogim neugodnim scenama na prostorima bivšeg logora prilikom posete pojedinaca i grupa, koji htedoše položiti cveće i vence i upaliti sveću za svoga stradalnika, pa umesto humki ili grobišta i bilo kakvog znaka o „fabrici smrti“, naiđoše na stado goveda i svinja. Zaista, krajnje omalovažavajuće i tragično.

Rasla je i umnožavala se svakodnevno u kancelariji paroha jasenovačkog VELIKA ČITULJA, sa imenima: Milutin, Nikola, Branko, Jovan, Jovanka, Milica, Ljubica, Danica i tako na stotine hiljada. A dostavljena su mu imena i Isak, i David, i Solomon, pa {303} i Stjepan i Ivan, pa i Alija i Fikret. Sve njih je sveštenik upisivao, ne pitajući za veru i narodnost, sve njih koji ovde proživeše zadnje časove i koji nađoše tu u Jasenovcu svoj zajednički grob, što mislimo da nije nevažno, da bude i u ovim danima rečeno i naglašeno. Ova istina svedoči, da Crkva naša nikada nije negirala činjenicu da su u Jasenovcu stradali i bili žrtve pripadnici i drugih narodnosti i vera, a ne samo Srbi pravoslavni i oni koji su u proleće 1941. godine stavljeni van zakona. — Ova istina svedoči, da je Crkva naša, Crkva pravoslavna, prolazeći uvek kroz teška iskušenja i stradanja, usadila u dušu narodnu hrišćanske moralne principe, koji su postali norma narodnog života... „Nemoj sine govoriti krivo, ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinitoga; bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogrešiti dušu“. U jadu, tuzi i muci svojoj, Srpska pravoslavna crkva može zaista biti ponosna što je imala takve vernike, široke duše hrišćanske i velikog srca evanđelskog... „Ko tebe kamenom, ti njega hljebom“... takve vjernike koji su znali da čoveku ništa ne koristi „ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naudi“ i dušu svoju pogubi. — Zato je ona, pred licem Gospoda, istinski mučenička, čista, svetla. Mučeništvo je simbol života naše Crkve, spomenik našeg trajanja. Zato je Crkva naša, Jasenovačke Mučenike pričislila liku prvog mučenika sv. Jovana Krstitelja i liku Novomučenikâ srpskih Pajsija i Avakuma i iže s njimi.

Zato im i peva Tropar:

Kad god se u Jasenovcu nađemo, progoni nas i muči misao: Bože moj, šta li su oni stradalnici naši mislili, šta li su osećali, čime su jedan drugog tešili, čemu su se nadali, očekujući svoju končinu? Kakvu su nam poruku, kao poslednju želju, umirući ostavili? Možda: Što li misle naši o nama? Neće li i oni doći za nama u ovaj grad smrti i užasa? Je li ovo kraj sveta, je li ovo carstvo satanino, je li ovo smak sveta? Da li su nas naši zaboravili? Pre polaska na daleki put, da kažem poslednje želje svoje... Preostale životne snage u skršenom organizmu otimaju se... Bol na izmučenom licu, usne podrhtavaju... Ja volim život i svetlo nebesko... moram da odem, a reke će i dalje teći, livade će se zeleniti, cveće će cvetati, pastiri i ptice će pevati, devojke i momci će plesti ivanjdanske vence... Majčine suze kliznuće niz svetlo lice i zabrađenu crnu maramu... Znam, u poslednjem mome uzdahu razbiće se srce moje, ispred mene zatvoriće se prozori kroz koje sam gledao taj čudan svet, te čudne ljude. Do mene neće više dopirati melodije i žagor, ni miris cveća, ni lepota mladosti. Jedini glas namenjen meni, biće jeka zvona sa nove crkve Ivanjdanske. Marame, crne marame, cveće belo ivanjdansko... No ostaće neko, Bog će ostaviti nekog... Želim, želim na rastanku da izljubim sve moje mile i drage. Želio bih da pozdravim poslednju svetlost {304} što dolazi sa vrhova novog Ivanjdanskog hrama, tu među nama u gradu mrtvih...

 

I ostao je neko...

 

Nismo vas zaboravili, Mučanici naši! Izvršili smo zavjet svoj, poslednju želju vašu. Zazvonila su zvona sa nove crkve Ivanjdanske i za vas tužno zajecala u gradu vašem. Ali, zazvonila su skladnije i jače, za novi život; za slavu Božiju, za mir na zemlji, za dobru volju među svim ljudima i narodima ove napaćene zemlje.

Crkva nas uči da je vera stalno osvećenje zajednice, živih i mrtvih, svih ljudi, kao braće, pred jednim Ocem Nebeskim. Zajednica živih i mrtvih manifestuje se u Crkvi Hristovoj, jer je Crkva jedna.

Temelje ovog novog hrama osvetio je na Ivanjdan 1973. godine blagoupokojeni vladika Emilijan. Od toga vremena, do dana osvećenja, bilo je dosta objektivnih prilika i neprilika u poslovima oko gradnje i materijala. No poslednje dvije godine, trudom i „iždivenijem“ mnogih i mnogih priložnika i darodavaca iz svih delova naše crkve, iz zemlje i inostranstva, a i prilogom Izvršnog veća SR Hrvatske, uz posebno veliko zalaganje i samopregor koji je ravan, tako da kažemo, svesnoj žrtvi, nadležnog arhijereja mitropolita Jovana, učinjeno je da Njegova Svetost, naš Patrijarh, svoj peti dolazak u Eparhiju slavonsku mogao obeležiti velikim delom — Tronosanjem ovog novog Ivanjdanskog Hrama, a drugi septembar 1984. godine biće zapisan zlatnim slovima u analima Patrijaršije srpske.

Hram je podignut prilozima mnogih, koji priložiše za spomen svojih roditelja, braće, sestara, dece, srodnika, pa i za mnoge znane i neznane, koji više među živima svoga nemaju, da im se poje Liturđija ne više u privremenoj prostoriji, nego u novoj crkvi njima, Mučenicima našim, koji odoše u smrt bez odbrane i krika, blagi i čisti kao gorska jezera, pitomi i nevini kao golubije duše.

Dan osvećenja Hrama protekao je u miru i dostojanstvu. To nam je svima i bila želja, da sve prođe u pobožnosti i molitvenom raspoloženju, da se ne povrede blage duše Novomučenika, čije humke je toga dana i samo sunce Božije svojim zracima obasjavalo i toplinom grejalo obilnije nego ikoji dan u celoj 1984. godini. Molitvenom zajedništvu toga dana radovale su se i duše Jasenovačkih Novomučenika.

Mi ćemo i dalje nastojati da osvežavamo uspomene na naše nevine Stradalnike i da se ne odrodimo od ove naše najveće Svetinje, da ne zaboravimo tu jezivu opomenu pokolenja. Zato je nadležni arhijerej administrator Eparhije slavonske, mitropolit Jovan, ustanovio da se svake godine, prva Nedelja pasle drugog septembra posveti Jasenovačkim Novomučenicima, posetom Jasenovcu i služenjem zaupakojene Liturgije kako ovde tako i u celoj Eparhiji slavonskoj.

Unutrašnjost skromnog, ali skladnog i lepog Ivanjdanskog hrama nastojaćemo, kada se steknu mogućnosti, urediti i ukrasiti freskama i drugim što je još potrebno, a krov crkvene lađe učvrstiti novim bakarnim prekrivačem.

Oronulu zgradu bivše veroispovedanje srpske škole ćemo adaptirati i osposobiti za boravak posetilaca, kao i za potrebe Crkvene opštine i parohije jasenovačke.

{305} Dosadašnju bogomolju treba adaptirati i sačuvati kao kapelu u porti novoga hrama. Neka ostane kao nemi svedok jednog vremena, kada smo se mirili sa stanjem da bar negde pod suncem odslužimo svetu Liturgiju. Ona nam je u tu svrhu služila punih četrdeset godina.

I tako sada, ovaj beli Ivanjdanski hram, nije „obična seoska crkva“ oko čijeg osvećenja je bilo toliko polemike, već je to SPOMEN HRAM, podignut u milionskom gradu, pa tek sada uz OKAMENJENI CVET, daje pravi izgled pravo obeležje, pravi značaj i simboliku Jasenovcu i jasenovačkom „Spomen-Području“.

---

{307} Dr Milan Bulajić

POSJETA GRUPE
SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI
JASENOVCU 1985.

U Spomen-području Jasenovac na prostoru logora III — Ciglana, nalazi se spomenik „CVIJET“, rad profesora Bogdana Bogdanovića (svečano otkriven 4. jula 1966), Memorijalni muzej sa izložbenom i projekcionom dvoranom, „logorska jezera“, sada prebogata ribom, hortikulturni objekti, i drugo. Skoro je obnovljena i pravoslavna crkva. Sve to pokazuje da su uložena dosta velika društvena sredstva da se napravi jedan turistički objekat pored rijeke Save.

Međutim, u ovom po zlu najpoznatijem logoru — Ciglani uništeni su i nijesu obnovljeni objekti mučilišta i genocidnog uništavanja (krematorijum). Da nijesam došao sa dobrim predznanjem činjeničnog stanja, Spomen-područje mi ne bi ponudilo vizuelni doživljaj. Izložbeni prostor Muzeja ne omogućava pravi utisak posrednim putem, jer dominiraju predmeti, iako nijesu neposredno u vezi sa ovim koncentracionim logorom.

Meni se postavilo pitanje, koje u javnosti postavljaju mnogi od 3,703.000 posjetilaca od 1968. gadine, „zašto nije sačuvano ništa od objekata koje ustaše nisu stigle uništiti“, „čuđenje je tim umjesnije ima li se na umu da su u Evropi sačuvani ili rekonstruisani svi veći koncentracioni logori“.^[1]

[1]

Koncentracioni logor Jasenovac, po broju žrtava treći koncentracioni logor u porobljenoj Evropi u toku drugog svjetskog rata, zauzima površinu od 210 kvadratnih kilometara — sistem logora genocidnog mučenja i ubijanja uz rijeku Savu od Stare Gradiške na istoku, preko Jablanca, Mlake, Jasenovca do sela Krapje na zapadu i od Struge (logor Bročice, groblje Krndija) na sjeveru do linije Draksenić—Bistrica u SR Bosni i Hercegovini na jugu.

U toku prvih dvadesetak godina, najvažnijih naročito sa stanovišta očuvanja ljudskih ostataka, nije učinjeno ništa za zaštitu i obilježavanje. Tek 1983. Vojnogeografski institut iz Beograda je izvršio fotogrametrijsko snimanje 206 kv. kilometara. Na osnovu aerofotogrametrijskih snimaka četrdeset godina kasnije počinju analize „u cilju pokušaja registriranja grobnica žrtava koncentracionog logora Jasenovac“,^[2] kao da se radi o antičkim iskopinama, ali pod manje zaštićenim uslovima.

[2] .

Slika sadašnjeg stanja se može dobiti kroz slijedeće podatke: „Objekat logora IV — Kožara', jedini je autentični objekt bivšeg logora, a koristi ga PPK ,Braća Rađenović' iz Novske kao skladišni {308} prostor“; u mjestu Jasenovac nalaze se „brojni objekti i lokaliteti u kojima su stradali logoraši, a da do sada nisu obilježeni (UNS-ovi istražni zatvori, ustaška bolnica i dr.); pored obilježenog prostora masovnih grobnih jama (grobnica) u Uštici, tek se planira istraživanje kompleksa izvan ograđenog prostora; prostor logora Krapje presjeca kanal Lonja-Strug „i dio bivšeg logorskog prostora dolazi u kanal“, „prostor logora koji nije zahvaćen kanalom, kao i groblje, nije dovoljno ili čak nikako zaštićeno, pogotovu od stoke“; logorski prostor Bročice-Krndija „nije obilježen“, groblje sa 43 masovne grobnice „je neobilježeno i nezaštićeno“, „vrši se povremeno održavanje (krčenje i košenje rastinja) da se ne izgube tragovi grobnica“, „izgradnjom kanala Donja-Strug prekinut je prilaz do groblja“, „veliki dio godine groblje se nalazi pod vodom, a kada se izgradi i drugi nasip, tada će, prema sadašnjem režimu voda, groblje biti plavljeno svake sedme godine“; u logoru Mlaka, gdje je likvidirano oko 14.000 žena, „grobnice su u poplavnoj zoni i veći dio godine se nalaze pod vodom“, „pretpostavlja se da postoji još grobnih lokaliteta, te da je bilo nekoliko bunara u selu u koje su bacani leševi, a koji su zatrpani“; logor Jablanac, selo koje ne postoji — „u potpunosti je razoreno i uništeno u ratu, a poslije rata raseljeno“, gdje se nalaze „jesenske grobnice“ nastale likvidacijom zatočenika u jesen dolaskom poplava na kraju skupljanja letine — „čitavo područje je neistraženo“; logorske ekonomije u Gređanima i Bistrici nijesu istražene.^[3]

[3]

Prilikom posjete lokaliteta Donja Gradina, na teritoriji SR Bosne i Hercegovine, koji čini sastavni dio Spomen-područja, gdje su vršene masovne likvidacije zatočenika jasenovačkog logora od januara 1942, do aprila 1945, najvećem grobištu u Jugoslaviji (57.000 kv. metara) gdje je prema do sada vršenim istraživanjima „sahranjeno preko 360.000 žrtava“, postavio sam pitanje kakav bi dojam imao moj sin da razumije ova brojna udubljenja u zelenoj travi, bez ikakvog obilježja i prikaza, ako ne slike, crteže, ono brojki.

Prije dvadeset dana čitao sam u štampi objašnjenje kustosa Muzeja u Jasenovcu, Stanka Kosića, povodom informacije da je „nizvodno od Jasenovca, kod Donje Gradine, Sava otkrila stratište“, gdje je „dosad iskopano mnoštvo posmrtnih ostataka u mulju, ali i na obali Save“: „pre 40 godina obala Save bila je desetak metara bliža današnjoj matici, ali je, pošto tok vode ovde kod Gradine pravi veliku okuku, reka urušila obalu nadolascima i podvlačenjem vode, pa je tako otkriveno i ovo groblje“. „Ništa neobično, tvrdi Ćosić, i misli da bi i ubuduće trebalo očekivati da Sava pokaže svetu još koje nepoznato delo krvnika iz zloglasnog logora, o kojem je istorija zapisala da je aprila 1945. godine uprava nastojala da likvidira sve, do poslednjeg zatočenika, da ne bi ostalo kakvo svedočanstvo o zločincima.“^[4] Izgleda da razorno dejstvo voda Save treba da pokaže svijetu šta savremenici nijesu učinili u znak pijeteta prema žrtvama najstrašnijeg genocida!

[4]

Sve to omogućuje falsifikovanje izvršenog zločina genocida, javnim tvrdnjama Franje Tuđmana i drugih da je u jasenovačkim {309} logorima likvidirano „samo“ 60 hiljada. To su očigledne negativne posljedice stavova da od logora genocida treba napraviti park hortikulture u kome će se zaboraviti zločinački prolivena krv.

U javnosti je postavljeno pitanje zašto „partizani tokom rata nisu pokušali izvršiti veći napad na logor i time osloboditi zatočenike, iako se znalo o veličini ustaških zločina, dapače o pravom genocidu Židova, Roma, Srba i dijelova hrvatskog naroda“. Istražujući ratne dokumente, dr Anđelko Barbić došao je do zaključka da je vrhovni komandant Josip Broz Tito bio prilično upoznat s položajem i sudbinom zatočenika. „To se vidi iz telegrama koji je Tito uputio Kominterni 4. travnja 1942. da bi ona upozorila svijet na jasenovačko gubilište.“ U tom tekstu se kaže da je u Jasenovac „Hitlerov dželat Pavelić bacio više od 10.000 najboljih sinova Hrvatske“, te da ustaše sami priznaju da je od početka njihovog dolaska na vlast u Hrvatskoj ubijeno do 500.000 ljudi, većinom Srba“. Ana Požar, direktor Spomen-područja, pronašla je jedno Titovo naređenje od 31. marta iste godine, upućeno Operativnom štabu NOP-a za Bosansku krajinu, u kome traži da se „ispita mogućnost eventualnog napada na logor“, a akciju bi „trebalo organizirati zajedno sa Štabom iz Hrvatske, ali tako da sigurno uspije“. Međutim, do akcije oslobađanja nije došlo sve do završnih operacija 2. maja 1945. Pošto se saznalo za odluku ratnog zločinca Luburića da se prije povlačenja logor uništi i likvidiraju svi zatočenici do poslednjeg, da ne bude svjedoka istorije logoraši nijesu imali drugog izbora već da krenu 22. aprila u 9.50 časova u proboj. „Očajnički je juriš od njih oko tisuću odveo u slobodu svega 54 iznemogla logoraša.“^[5] Na ovo pitanje treba dati autoritativne odgovore, da se spriječe razne špekulacije o mogućoj odgovornosti za ovolike živote.

[5]

Lično sam najdublje bio impresioniran ogromnim genocidnim zločinima protivu djece, ni krive ni dužne, osim što postoje kao neiskvarena ljudska bića. O tome sam dosta razgovarao sa autorom knjige Dragojem Lukićem, koji je takođe kao dijete bio logoraš, o ustaškim zločinima izvršenim nad djecom. Pitao sam se i pi tam sve zašto se genocidno ubijanje i mučenje djece nije više prikazalo domaćoj i svjetskoj javnosti, jer bi se na taj način zločin genocida ogolio od nacionalističkih i ideološko-političkih mazanja.

Na putu od Spomen-područja Jasenovac za Staru Gradišku razmišljao sam o rijeci Savi kao ogromnoj grobnici, u koju su bacani leševi likvidiranih zatočenika; Sava je brodovima spajala Jasenovac i Staru Gradišku u prometu zatočenicima; obalom Save ogromni transporti zatočenika su pješice, u trku, tjerani iz logora u drugi i na tom putu su mnogi ostali; preko Save je išla skela sa zatočenicima na likvidaciju u Gradinu, mnogi su skakali da nađu smrt u Savi namjesto od noža i malja; i danas često šljunčari sa šljunkom vade djelove kostura, lobanje. Zamisli o stavljanju Save u spomeničku funkciju, rekonstrukcija stravične skele između logora III Ciglana i Gradine, obilježavanje puta koji je povezivao Staru Gradišku i Jasenovcu, kao i pojedina mjesta na obali Save, navedene u Informaciji o radu i razvoju Spomen-područja Jasenovac treba zaista uzeti u najozbiljnije razmatranje.

U Staroj Gradiški, za razliku od Jasenovca, doživljaj zločina je bio stvarniji i snažniji zahvaljujući tome što su na ovom području {310} neki objekti ostali sačuvani, posebno tvrđava iz XVIII vijeka, poznata pod nazivom „Kula“. Odbor za „Kulu“ pri Republičkom odboru SUBNOR-a SR Bosne i Hercegovine, prikupio je i izložio veliku količinu materijala (dokumenata, predmeta, fotografija, pisanih sjećanja) iz vremena postojanja logora. Skupština opštine Nova Gradiška je juna 1978. proglasila „Kulu“„,u znak trajnog pijeteta i očuvanja uspomena na desetine tisuća palih rodoljuba i žrtava fašističkog terora“, memorijalnim muzejom narodnooslobodilačke borbe.

Deklarisane dobre namjere, međutim, u suprotnosti su sa viđenom stvarnošću. „Kula“ je u teškom, ruiniranom stanju tako da vlaga u starim prostorijama debelih zidova dovodi u pitanje duže održavanje inače dobre izložbe. U dvorištu su, pored tona starog željeza i raznog otpada, pripadnici Kazneno-popravnog doma u socijalističkoj državi.

Sa preživjelim logorašem Stare Gradiške, Šimom Balanom obišli smo prostor na koji su kroz „mala vrata“ uvođene mase zatočenika i likvidirane. Kada sam na ovom masovnom grobištu vidio igralište (igrače iz PK doma?) i vikendice (kućice) to je ostavilo na mene mučniji utisak nego grobište koje razdire prirodna snaga nekontrolisane vode. Bivši preživjeli logoraš Šime Balan sa tugom tvrdi da između brojki 40 i 80 hiljada likvidiranih treba prihvatiti veću.

Sa obilaska Spomen-područja Jasenovac i logora Stara Gradiška vratio sam se sa teškim osjaćenjem da je bolje bilo da nijesam išao, sa brojnim pitanjima koja su se u savjesti aktivirala.

Zašto je stanje ovih genocidnih stratišta u takvom stanju, kada to nijesu učinile ni Njemačka i Austrija, koje snose međunarodnu odgovornost?

Zašto masovna grobišta nijesu zaštićena ni broj žrtava naučno procijenjen, kada sredstva nijesu bila niti smjela biti problem (sredstva za izgradnju spomenika, spomen-područja, naučnog projekta Instituta za savremenu istoriju, itd.)?

Kako će se mlade generacije vaspitavati, ne kroz fikciju zaborava, već kroz činjenice prošlosti, da ne dozvole u svojoj sredini ni začetak fašističkih, nacionalističkih, religiozno-fanatičnih ideja koje neumitno vode zločinu genocida?

Prilikom razgovora izložio sam zamisao da program rada i razvoja Spomen-područja Jasenovac, mora ostati jedinstven i postati više jugoslovenski. To me je uvjerilo u nužnost da razmatranje zločina genocida mora biti zasnovano na jugoslovenskom i međunarodnom projektu. Iskustva rekonstrukcije velikih koncentracionih logora u drugim zemljama (Njemačka, Poljska) mogla bi pomoći i skratiti lutanje u programu razvoja Spomen-područja Jasenovca.

Razmišljajući o mogućnostima i stvarnostima rekonstrukcije na ogromnom prostoru od 210 kvadratnih kilometara, valjalo bi razmotriti ideje da se poslije naučnim metodima utvrđenog broja žrtava, pristupi očuvanju uspomena putem obilježavanja, prikazivanja kroz jedinstveni projekat vizuelne skice po primjeru Borodinske bitke i sličnih rekonstrukcija prošlosti.

15. oktobar 1985.^[6]

[6]

{311} NOVA POSJETA JASENOVCU 1989.^[1]

[1]

22. april 1989. — godišnjica proboja preživjelih logoraša 1945.

Beograd je oslobođen 20. oktobra 1944. — šest punih mjeseci — 180 dana — 4.320 sati ustaška fabrika smrti radi punim kapacitetom.

U stvari, ustaški logor Jasenovac nije oslobođen. Četvrta brigada 21. Srpske divizije 2. maja 1945. prije podne ušetala je bez otpora, ustaše su već napustili. To priča Jovan Živković, jedini zatočenik koji je skriven nađen u ostacima ustaškog logora smrti.

Četrdeset četiri godine kasnije — 1989. Jovan Živković, preživjeli zatočenik pokazuje autoru autoput — oko 1.600 metara asfaltiranog puta Jasenovac — Novska (znak za Košutaricu), koji prolazi preko nasipa do Save, gdje su ustaše masovno ubijali zatočenike koji nijesu mogli da rade. Živković tvrdi da se ispod autoputa nalazi mnogo leševa ubijenih zatočenika (pominje broj od oko 40.000).

Koliko je stvarno palo žrtava u ovom ustaškom logoru smrti od 1941. do 1945. — to je još otvoreno pitanje — od Tuđmana i Kuharića sa 40.000, Saveznog zavoda za statistiku 49.874, što nalazi potvrdu u Žerjavićevim statističkim procjenama u svim logorima u Jugoslaviji u toku drugog svjetskog rata do 216.000, do Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača od 500 do 600.000, enciklopedijskih procjena na oko 700.000, Živkovića koji tvrdi da je čuo kada su ustaše proslavljali milionitu žrtvu, čak Terzića koji govori preko milion žrtava.

Obilazeći Spomen područje Jasenovac sa bivšim preživjelim logorašima na najvećem stratištu u Jugoslaviji i šire — u Donjoj Gradini naišao sam na ploču na kojoj piše na srpskom-hrvatskom, ruskom i engleskom — 700.000 žrtava.

„Utvrđeno je da je ovdje lišeno života 366.000 zatočenika“. Ta brojka je uklesana u mermernoj ploči.

Na izložbi „Dalmatinci u ustaškim logorima, koju je priredio Muzej narodne revolucije Split, izložen je veliki pano „Koncentracioni logor Jasenovac III — do sada istražene grobnice Gradina“. Ukupna površina groblja-stratišta iznosi 65.520 kvadratnih metara. Rada lakšeg raspoznavanja i orijentacije date su oznake grobnica-stratišta: A, B, C, D, E, F, G, X, i J.:

A. 22 grobnice, 2.408 m², ukupno	14.500 m²	52.970
B. 12 grobnica, 569 m², ukupno	3.100 m²	12.250
C. 41 grobnica, ukupno	21.700 m²	54.230
D. 17 grobnica, 2.443 ², ukupno	9.600 m²	53.740
E. 4 grobnice, 400 m², ukupno	1.360 m²	8.800
F. grobovi razasuti, ukupno	5.000m²	25.000
G. grobovi razasuti, ukupno	8.900 m²	89.000
X. 2 grobnice, ukupno	1.040 m²
I. 2 grobnice, 115 m², ukupno	1.320 m²	2.530

{301} Sabiranjem se dobije broj žrtava 298.520. Ovom broju treba dodati grobnicu „Limani“, koja je procijenjena na oko 12.000 žrtava.^[2]

[2]

Na skupštini preživjelih zatočenika Jasenovca, održane u toku ove komemoracije u Staroj Gradiški, predsjednik SUBNOR-a je naveo broj žrtava u logoru Stara Gradiška od oko 90.000. Drugi govornici su pominjali „više od 80.000“ žrtava.

Sa režiserom Lordanom Zafranovićem posjetio sam Radovana Trivunčića u Jasenovcu (Žrtava fašizma br. 102), koji je kao dijete bio zatočenik, kao odrasli čovjek vršio je istraživanja žrtava Jasenovca putem iskopina, sondi, utvrđivao tragove kuvanih ljudi, mumificiranih ostataka (mozga u lobanji), aero-snimanja korišćenjem ultra zraka. Trivunčić smatra da je ukupni broj od 700.000 „plus-minus“, samo u Gradini leži oko 360.000, zatim Krapina, Limani, Mlaka, što je Sava i poplave odnijelo.

Simo Brdar priča da u Gradani sama živi Ana Puđa, svaki dan ide na travom pokrivena stratišta-grobnice, čupa travu i nosi kući. To je njen medij. Zato ne drži stoku ni svinje. Sjeća se leleka žena i djece, ali najstrašnije je kada odrasli muškarci leleču.

Pošto sam se smjestio u udobni hotel „Sava“, pored rijeke izašao sam da prošetam i sam meditiram o svemu što pišem o ustaškim zločinima genocida. Sretam seljaka Milana Borojevića, čuva na ispaši nekoliko krava (Vuka Karadžića 109). Spasio se, jer bio u zarobljeništvu. Žena je odvedena u logor Stara Gradiška, zatim u Njemačku, ustaše su ubili trogodišnjeg sina Jovu, oca Jovana (73), brata Gavra (33), snaju Maru (32) i njihovo troje djece — Bjelinka (10), Nada (11) i Stevo (4). Milan priča kako se Srbi bore za opstanak: prije rata je u Jasenovcu bilo polovina stanovništva Srbi, polovina Hrvati; u toku rata je sve iseljeno što nije pobijeno; danas, ipak, ima trećina Srba, on je poslije rata i svih nesreća dobio troje djece. Pita me zašto je logor Jasenovac porušen, kada su Njemci Aušvic sačuvali kao opomenu zločina genocida! Nijesam znao šta da mu odgovorim. Kada smo se na rastanku pozdravili, primijetio je: „Mnogima sam pričao svoju muku, ti si prvi zapisao“.

Režiser Lordan Zafranović sa svojom filmskom ekipom, strpljivo dovode pred kamere preživjele zatočenike Jasenovca, sakuplja kadrove za jugoslovenski,Shoah“:

Čedomir Huber,^[4] student prava iz Osijeka, jedan od učesnika proboja logoraša 22. aprila 1945, priča svoj put između života i smrti, u toku minuta, sati, dana.

[4]

Mihailo Marić,^[5] iz Bjelovara, govori o posjeti Komisije međunarodnog crvenog križa, posebno o sudbini dva kamiona sa paketima crvenog krsta, koji su ušli na područje koje nije bilo predviđeno za strane posjete („potemkinova sela“ Luburića). Ustaše su u toku noći šofere pobili, kamione prefarbali, a sjutradan preko razglasne stanice objavili da su kamione napali partizani i zarobili. On tvrdi da je ustaški ministar Andrija Artuković lično posjetio Jasenovac.

[5]

{313} Ana Štefanac,^[6] zatočenica logora Stara Gradiška 1942743, priča o ustaško-njemačkoj ofanzivi na Kozari juna 1942, tog vrućeg ljeta, jednom bunaru, jednom zahodu, bolesti djece, leševima iznad kojih gavrani kruže. Njemci su od zdravih žena odvajali djecu, uz plač i kuknjavu, djecu predavali ustašama, koji su ih strpali u logor, gdje su se raspadale, pod napadom muha, Komisija crvenog križa su jedan broj djece, koja nijesu pokopana u ranije pripremljenu jamu, odvela za Zagreb. Mnogo djece je na putu umrlo, ali je dosta i spašeno.

[6]

Slovenac Ivan Gabrić,^[7] pekar, u logoru Bročice sa ženom i djetetom od 11 mjeseci, opisuje mučenja ustaša zatočenika u kanalu sa vodom, ispod daske zatočenika nije mogao stojati, morao je biti u čučečem položaju.

[7]

Risto Stjepanović iz Sarajeva,^[8] uhapšen je sa sedmoro braće u Janjini kod Bijeljine 2. avgusta 1941, bio je među prvim zatočenicima i među poslednjim, učesnik proboja 22. aprila 1945.

[8]

U torbi sam nosio nova sjećanja preživjelog zatočenika, Ervina Milera, koji sada živi u Izraelu, koji na stotinjak strana opisuje strahote ovog logora smrti, pod naslovom „Smrt na dopustu“,^[9] kako je jedne noći od 17 godina osijedio.

[9]

Šetam kroz grad Jasenovac i razmišljam kako su ovdje ljudi živjeli, susjedi Srba — žrtava ustaških zločina genocida, u blizini logora smrti, da li im je samo smetao dim iz Picilijeve peći (krematorija), koji je zagađivao vazduh.

Pitam se kako se o ovim strahovitim zločinima nije znalo ili nije htjelo znati. Predstavnici Vatikana, Đuzepe Masući i sekretar zagrebačkog nadbiskupa dr Stjepan Lacković bili su sa Didom Kvaternikom u posjeti Jasenovcu, sa „međunarodnom komisijom“ 6. februara 1942, vagonom u kome je služen liker i čokolada, dočekani sankama sa zapregnutim konjima. Nije čudo da je zaključeno da u logoru Jasenovac „nije tako loše kako se priča“.

Poslije oslobođenja 1945. u Ženevi je organizovana izložba o Jasenovcu. U arhivu Ujedinjenih nacija o ratnim zločinima nema ništa o logoru Jasenovac!

Otvaraju se mnoga nova pitanja, u razgovorima i susretima. Na kome morativni skup su došle hiljade ljudi, žena djece. Razgovara se, postavljaju pitanja, traže odgovori.

Vijore se državne, partijske, najviše hrvatskih zastava. Ljudi pitaju — zašto na ovom mjestu nema srpskih zastava, radi se o srpskim žrtvama. Zašto nema Davidove zvijezde, rada se o jevrejskim žrtvama. Razmišljam o objašnjenjima ustavnog prava, ali osjećam da je neumjesno o tome ovdje razgovarati.

Mnogo teže je pitanje: zašto predsjednik Josip Broz Tito nije nikada posjetio Jasenovac?! Posjetio je mnoga mjesta, ali Jasenovac nikada, ni povodom godišnjice proboja ni povodom otkrivanja spomenika.

Obavješteniji govore da im je poznato da su drugu Titu upućivani pismeni predlozi da dođe u Jasenovac, da uveliča komemoraciju, da se razgovara kako da se utvrda stvarni broj žrtava, rekonstruiše logor — da se ne zaboravi, da se ne ponovi. Dobijeni su, kažu, odgovori iz Kabineta Predsjednika Republike da Predsjednik {314} sada ne može, da će u odgovarajuće vrijeme doći. Ali, nikada vrijeme nije došlo.

Neki tvrde da je prilikom državnih posjeta posjetio Dahau, Aušvic. Ne znaju kada je to bilo.

Na 9. književnim večerima „Bratimljenje pjesme i rijeke“, Dragoje Lukić je govorio da je u ustaškom logoru Jasenovac ubijeno 10.342 djece, od čega 5.683 malih Kozarčana. Nagrađeni pjesnik Milinko Toroman, ^[10] rođen 1940. u selu Donja Gradina, posvetio mi je poemu „Slike bježanja i smrti“:

[10]

I	Odnesi, vjetre, ova tužna usta. U oblake snježne. U daleke šume. Zar je iza smrti i priroda pusta?! Vjetre, topli vjetre, neko puca u me! ...
V	Silovali su je u drvenoj kući. Daleko od sela, puteva i boga. S oružjem do zuba, stalno pucajući u ogromne oči oca umrloga. Sa bijelih zidova, plakali su preci. Kućni duh u vatri vrištao i kleo. Kućicu i Mjesec probili su meci dok se koljač naoružan na nju peo. Poslednji joj prstom iskopao oči i zubima oštrim odgrizao grudi. Zametak se u njoj sakri i ukoči. Samo na mrtvom krvnik se uzbudi.
IX	Za mojom majkom stalno koljač trči. Puca u nebo a nju živu hvata. Preko golog brda urliče i ciči. Krvava do očiju. Krvav do lakata. U naručju njenom grčim se i plačem. I rukama tankim stišćem vrele grudi. Penjem se na lice i odozgo skačem. Šuma je daleko. U njoj mrtvi ljudi. Na golome brdu krvnik hvata mamu. Strgao joj rubac. Otkinuo kike. Ona kao zraka padala u tamu. Da zagrli mene, bor i ranjenike.
XIV	Ulaze u logor preplašene žene, sasušeni starci i načeta djeca. Zelene stabljike, skamenjene sjene i drhtave zrake Sunca i Mjeseca. {313} Krvnici ih brzo dugim nožem bodu. Smrt ih sa zidina crnom rukom broji. Mrtvaci skaču u krvavu vodu. U jami žena bebu-kostur doji. Izlaze iz logora tijani kosturi. Gaze preko rijeke, u vodi do čela. Bijele se u tami što sa neba curi na mirisne kuće zapaljenog sela.

Prije odlaska na komemorativni skup u Jasenovcu, u Beogradu sam prisustvovao skupštini Sekcije bivših zatočenika logora Jasenovac i Stara Gradiška pri Gradskom odboru SUBNOR-a Beograda. Predsjednik Čedomir Huber je govorio da je u Beogradu evidentirano 254 bivših zatočenika iz logora Jasenovac i Stara Gradiška, od toga 120 rođenih od 1927. do 1943, koji su u logoru bili djeca. Napomenuo je da uz taj broj ima 20 evidentiranih po ranijim upitnicima, te još 107 djelimično evidentiranih (?), „koji dolaze povremeno na naše skupštine, uzmu upitnike, ali ih ne popune i ne predaju ih nama. Uz sekciju se okupilo i 68 članova porodica ubijenih u logoru.

U izvještaju je rečeno da su prilikom izgradnje Spomen groblja žrtvama fašističkog terora na Novom groblju u Beogradu na to groblje prenijete i kosti ustaških žrtava genocida iz logora Jasenovac, čija su tijela doplovila Savom do Beograda (sa natpisima „Srećan put za Srbiju“ i slično) i privremeno bila zakopana na obali Dunava kod kule „Nebojše“. Međutim grobnice jasenovačkih žrtava na Novom groblju u Beogradu nijesu obilježene. Ponovo je predloženo Komisiji za njegovanje revolucionarnih tradicija pri Gradskoj konferenciji SSRNS da se postavi ploča „na kojoj će biti naznačeno da su ovde sahranjeni bivši logoraši jasenovačkih logora koji su doplovili Savom do Beograda“.

Preživjeli zatočenici ustaškog logora smrti Jasenovac i Stara Gradiška su raspravljali o odbijanju Kongresa SUBNOR-a Jugoslavije da se u Statutu SUBNOR-a upiše da njegovi članovi mogu biti i bivši logoraši, koji su žao djeca bili u logorima, djecu-logoraše, da se izjednače sa statusom sa onima koji su u logor dotjerani kao odrasli ljudi!! Očekuju da će se ovo „pitanje“ riješiti na skupu 1990. godine!!!

Na skupštini je konstatovano da „usled velike inflacije, sredstva koja smo prošle godine prikupili na skupštini nisu bila dovoljna da bismo mogli poslati svakome pismeni poziv. To što ste ove godine dobili pozive možemo zahvaliti drugu Mihajlu Mariću koji je sa 12 miliona starih dinara priloga omogućio kupovinu dovoljnog broja maraka.“^[11]

[11]

Povodom predstojeće 45-godišnjice proboja logoraša, preživjeli zatočenici logora Jasenovac 1989. predlažu da se trajno obilježe mjesta gdje su se nalazile zgrade iz kojih se krenulo u proboj; na putu prema Košutarici obilježiti gdje se nalazila kapija kroz koju su logoraši probili u slobodu i likvidirali logor III Ciglanu (makar „sa dva stupa — direka) omotana bodljikavom žicom (po jedan sa svake strane puta)“; da se zgrada bivšeg logora IV Kožara u samom mjestu Jasenovac restaurira i pretvori u muzej; „na oba kraja ceste koja ide od Košutarice prema Novskoj, {316} preko nasipa armiranog kostima logoraša da se postavi ploča koja će prolaznike opominjati na tu okolnost“!!

Kada je predsjednik Čedomir Huber saopštio da će na komemoraciji proboja u Jasenovcu 22. aprila 1989. govoriti predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, dr Stipe Šuvar, u sali punoj bivših zatočenika nastali su povici protesta. Bivši zatočenici sada u godinama sa vidljivim tragovima života vikali su „U... U... U...“. Jedan je izašao za govornicu: „Stipe Šuvar je najnepogodnija ličnost da govori na skupu preživjelih jasenovačkih logoraša. Treba da zasluži povjerenje srpskog naroda, bez obzira na funkciju. Ako on bude govorio ja neću doći u Jasenovac...“ Ovo izlaganje je dobilo ogroman aplauz. Predsjednik Huber je angažovano intervenisao protiv ovakvog stava, ukazujući da je ovo prvi put da na komemoraciju proboja zatočenika Jasenovca govori predsjednik Predsjedništva CK SKJ, da to treba uzeti u obzir. Sve što je predsjednik Huber pokušao da reče izazivalo je bučne proteste prisutnih.

Da mi je ovo neko pričao ne bih vjerovao. Smatrao bi da je u pitanju naduvana priča. Radi se o bivšim, preživjelim logorašima, na kraju života, kojima je predložen program po visokim cijenama da idu na mjesto njihovog stradanja, gdje su ostavili hiljade i hiljade zaklanih, ubijenih maljevima, koje su oni sahranjivali...

Predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, dr Stipe Šuvar, obraćajući se preživjelim zatočenicima proboja jasenovačkog logora, ukazao je da je smisao obilježavanja godišnjice „da bismo se podsjetili, da nikad ne bismo zaboravili, i da bismo spriječili da se ikada obnovi carstvo mraka i zla, kojem je pripadala i tzv. Nezavisna država Hrvatska i njen logor Jasenovac“:

Prema stotinama hiljada žrtava Srba, Jevreja i Roma, predsjednik Predsjedništva CK SKJ, govori o „desetak hiljada Hrvata, Muslimana i ljudi drugih nacionalnih pripadnosti“. Uz pominjanje „klerikalnih osvajanja duša“, dr Šuvar je, konačno progovorio stvarnom političkom ocjenom.

Jedan moj drug, prijatelj Hrvat mi je poslije svečanosti, poslije govora dr Stipe Šuvara, u Jasenovcu, rekao da „drugovi iz hrvatskog rukovodstva“ meni zamjeraju, to jest „Ustaškim zločinima genocida“, da ja napadam hrvatski narod. Obojica smo se nasmijali tom bezumlju, klerikalnoj tezi, jer tako nešto nikada napisao nijesam, u zdravom razumu ni pomisliti ne mogu, ni katoličku Crkvu nikada nijesam optužio već pojedince, krivce. Zašto se takvi glasovi šire, a ne prihvata razgovor!?

Ljubo Boban je došao na naučni skup u Jasenovcu 1989. da brani Vatikan. On stidljivo priznaje da se može govoriti o odgovornosti katoličke Crkve, ali odmah stvar stavlja u okvire apsurdnog govoreći o vatikansko-kominternovskoj zavjeri. Boban kategorički odbacuje da se može govoriti o Vatikanu kao neposrednom sudioniku zločina genocida protiv Srba, odnosno pravoslavaca iliti grkoistočnjaka. U pravcu utvrđivanja istine o ustaškom logoru Jasenovac važno je pitanje da li bi šaka ustaških zločinaca bila u mogućnosti da nije davala moralnu podršku programima Endehazije, da nijesu imali nadbiskupa Stepinca za vikara ustaške vojske i brojne dušobrižnike u koljačkim bojnama.

Takvi stavovi su na liniji tuđmanovštine koja konstruiše apsurdnu tezu o genocidnosti hrvatskog naroda i katoličke Crkve {318} u Hrvata, da bi braneći što niko zdrave pameti ne tvrdi proturala proustaške i antisemitske stavove. I dok se Boban spremao na naučni okup u Jasenovcu Franjo Tuđman, poslije intervjua „Glasu koncila“ o „Jasenovačkom mitu i čistoti nadbiskupa Stepinca, učestvuje na Svećeničkoj tribini u Vinkovcima na temu „O povijesnoj istini“. Na ovoj tribini, na kojoj je 16. oktobra 1989. učestvovao „rekordan broj svećenika“, njih 166 iz đakovačke i srijemske, vrhobosanske i subotičke biskupije, Tuđman je iznosio stavove iz knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“, koja je detaljnije prikazana u feljtonu „Intervjua“ ovih dana. Prema izvještaju „Glasa koncila“ Tuđman je ovom prilikom „najveći dio predavanja posvetio je nepravednoj optužbi o genocidnosti hrvatskog naroda, Jasenovcu, optužbama protiv Katoličke Crkve, Vatikana i kardinala Stepinca“.^[1]

[1]

Na naučnom skupu u Jasenovcu, dok je još Boban bio prisutan, citirao sam priznanje i opis posjete ustaškog logora Jasenovac od strane sekretara papskog legata u NDH Ramiro Markonea, Đuzepe Masuća, 6. februara 1942, u dnevniku „Misija u Hrvatskoj“:

„I tak rano ujutro, praćeni nadbiskupom (Alojza Stepinca — pr.) tajnikom Lackovićem, idemo na željezničku stanicu, gdje smo se sreli sa Didom (Eugenom Kvaternikom — pr.) i predstavnicima raznih naroda u Zagrebu.

Polazimo sa stanice u 6.20 sati. Vagoni, koji su nam stavljeni na raspolaganje, zaista su kneževski. Svima nude kavu, mlijeko, čaj, čokoladu, slatkiše, likere i cigarete. Ima nekoliko okretnih i marljivih konobara, revnih, da posluže...

Bilo je oko 10 sati, kad smo stigli u glasoviti Jasenovac. Pada gust snijeg, što je već napadao metar i trideset santimetara visoko. Ustaše s vatrenim konjima čekaju na nas. Ima također dug red saonica, koje vuku prekrasni konji. U svakim saonicama sjede dvije osobe. U mojim se nalazi strašni Dido Kvaternik. Vožnja traje dobra pola sata kroz snijeg, koji sa svih strana neumoljivo bičuje naša lica. Odjekuju karakteristični udarci kopita. Konji trče bez obzira na studen i možda se plaho trude, da učine što manje neugodnim ovo već tako mrsko putovanje Dida Kvaternika, pred kojim i oni strepe.

Koncentracioni logor u Jasenovcu nije tako strašan, kao što mi je bilo rečeno. Jadnici, kojih izgled pobuđuje samilost, stanuju u prostranim, loženim barakama...“^[1a]

[1a]

Na ovom naučnom skupu, komentarišući Bobanovo istupanje saopštio sam sadržinu Memoranduma 143 katolička svećenika, na čelu sa sarajevskim nadbiskupom Ivanom Šarićem, zakletim ustašom, „u pogledu vjerskih progona i istinskog statusa Hrvatske i njenog naroda“, koji su 1952. godine uputili „raznim vladama, vodećim državnicima i vjerskim vođama, publicistima i novinskim agencijama. U ovom dugom Memorandumu, koji sam našao u Palati nacija u Ženevi, „hrvatski katolički kler Sjedinjenih Američkih Država i drugih djelova slobodnog svijeta“ 1952. (!), želi da ispravi „vladajuće pogrešno mišljenje da su Sile Osovine dovele do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske“ i dokaže da je „proklamacija nezavisnosti bila spontani izraz cijelog hrvatskog naroda“. {319} Osnovni smisao Memoranduma je dat u zaključku „Hrvatski narod ne želi da bude dio bilo koje jugoslovenske države, u bilo kom obliku“. U prilogu je data mapa hrvatske države, čije uspostavljanje traže katolički svećenici, od Istre, uključujući Boku Kotorsku sa Budvom, Zemun, Suboticu, itd. Slijede 143 potpisa.^[2]

[2]

Na naučnom skupu sam iznio mišljenje da bratske narode — hrvatski i srpski dijeli samo vjera i da tu treba tražiti genezu ustaških zločina genocida.

---

{321} IMENA PRILOŽNIKA IZ INOSTRANSTVA

koji su pomogli izgradnju Spomen-hrama u Jasenovcu a čija su imena dostavljena redakciji

Iznosi su u dolarima

Priložnici iz Milvokija:

Klub „Herceg-Bosna“, 1.000,00; Bratstvo „Sveti Sava“, 100,00; Nikola Ninković, 100,00; Drago Savić, 100,00; Slavko Bjelanović, 100,00; Luka S. Bajić, 100,00; Božidar Sokolović, 25,00; Petar Bogdanović, 25,00; N. N. 20,00; Savo Šivaja, 10,00;

Prilozi skupljeni preko SNO i srpskog radio programa „Šumadija“ iz Toronta:

Branko Vučković, Toronto, 5.000,00; Žarko Pandža, Toronto, 500,00; Savezno društvo SNS „Sv. Ilija“ sa podmlatkom, Hamilton, 400,00; Božo i Anka Zdjelar, Amer. Nijagara, 150,75; Nikola Pavlica, Toronto, 120,00; Nikola Pavlica, Toronto, 120,00;

Priložili po 100 dolara:

SNO U Kanadi, Srpski radio program „Šumadija“ iz Toronta, Velimir Tošković, Vindzor, Milad Drašković, Okvil, Milan Kurteš, Kičener, Sava Radoš, Okvil, Petar Tankosić, Sent Katarina, Aleksandar i Sofija Kotlaić, Toronto, Nikola Pavlica, Toronto, Porodica pok. Čede Reljića iz Toronta, Milan i Mladen Tintor, Toronto, Rajko Simeunović, Toronto, Kolo srpskih sestara „Kraljica Marija“ iz Hamiltona, Savo i Milka Grmuša, Hamilton, dr Savo Bosnić, Frederikton;

Priložili po 50 dolara:

Prof. Jovan Jovetić, Toronto; Bora Dragašević, Toronto, Pile Džaković, Okvil, Marija i Mihajlo Inđić, Hamilton, Vasilj Markiš, Niagara; Gilbert i Stela Lazić, Hamilton, Nedeljko Eleta, Toronto, Petar Žeželj, Toronto, Milenko Piperski, Toronto; Lazar i Vera Lazić, Toronto; Živko Apić, Toronto, Branko Đurašinović, Niagara, Jelka Rašeta, Niagara; Sreten Džagić, Toronto; Božo i Kristina Grahovac, Toronto; Sonja Cvejić, Toronto, Ilija Malbaša, Niagara; Jovo Bijelić, Niagara, Kosta i Mara Popović, Hamilton, Kuzman Grmuša, Hamilton, Bogdan i Mileva Keravica, Hamilton, Đorđe Vučković, Toronto; Dragan Kosovac, Toronto; Petar Saratlić, Toronto; Nikola i Dara Tintor; Srećko Laponja-Slovenac, Toronto; Profesor Petar Pajković, Toronto; Dobrivoje i Dragica Cvetinović sa sinom Aleksandrom, Toronto;

{322} Priložili po 40 dolara:

Milenko i Vida Milinović iz Hamiltona, Jovo Maslak iz Niagare; Dušan Vranešević, Hamilton;

Priložili po 30 dolara:

Damnjan Bilbija, Okvil; Stevo Gajić, Hamilton; Dragan Oreščanin, Hamilton;

Priložili po 25 dolara:

Stevo i Stefanija Rakić, Hamilton; Voja i Ljubica Ananić, sa sinom Petrom, Misisaga, Braca i Helen Mikalački, Toronto; Ljuban Rušnov, Toronto, Vaso Petrinjac, Toronto;

Priložili po 20 dolara:

Boginja Vlasinić, Toronto, Jelena Abramović, Hamilton, Božidar Andić, Misisaga; Milorad Gaćeša, Vindzor; Brana Memedović, Čadam; Mirko Klašnja, Hamilton; Đorđe Radonić, Toronto; Gordana Davidovac, Toronto; Milan Kanazarević, Toronto; Ana i Dula Đorđević, Toronto; Ljubinko Lazić, Toronto; Vlado i Borko Jovanović, Toronto; Pero i Ankica Tintor, Toronto; Stojan Kosovac, Hamilton; Pero i Dana Kraguljac, Hamilton; Vladimir Pribojan, Hamilton; Brana i Vera Vasiljević, Toronto; Miro Miketić, Toronto; Nikola Tintor, Toronto, Čeda Reljić, Toronto; Dušan Simić, Toronto; Miloš Pejnović, Niagara; Dušan Mačešić, Niagara; Milan Borenović, Niagara; Milorad Mačešević, Hamilton; Rade Marić, Toronto; Radovan Kadović, Toronto; Toća Jovanović, Toronto, Đuro Grmuša, Hamilton; Ljuba Ostojić-Kraguljac, Hamilton; Nikola Kosanović, Niagara; Mihajlo Kolundžić, Niagara; Pavle Vrga, Niagara; Milija Vuković, Niagara; Milan Gvozdenović, Niagara; Mile Popović, Hamilton; Dušan Bujić, Hamilton; Milan Radoš, Hamilton; Bajić Stevo, Hamilton; Miloš Manojlović, Hamilton; Meri Lapčević, Hamilton; Dušan i Darinka Đurđević, Niagara; Mara Jovanović, St. Katarina; Žika Jovanović, Niagara; Nikola Gajić, Hamilton; Ljuba Tatić, Toronto; Vaso Košević, Toronto; Danica Milošević, Toronto; Srboljub Todorović, Toronto; Dušan i Anđelka Rađenović, Toronto; Jovo Mrmak, Niagara; Petar i Siniša Reljan, Toronto; Drago Vukašinović, Toronto; Drago Tufekdžić, Toronto; Ljubica i Bojana Stojsavljević, Toronto; Momčilo Dobrić sa porodicom, Toronto; Mlađen Radovanović, sa porodicom, Toronto; Vladimir Savić sa porodicom, Hamilton; Blažo Barjanović, Niagara; Pero Tintor, Toronto; Živorad Marković, Adžeks; Dušan Lukić, Toronto; Sreten i Koviljka Šljivar, Toronto; Mito Petrović, Toronto; Dušan Simić, Toronto; Rade Radojčić, Toronto; Stojan Kosovac, Hamilton; Janko Vranešević, Hamilton, Sava Andrić, Vindzor, 15,00;

Priložili po 10 dolara:

Ilija Boljanić, Toronto; Nikola Novaković, Toronto; Vaso Novaković, Hamilton; Protinica Borka Burić, Lažavana; Vajo Lukić, Niagara; Simica Lalić, Hamilton; Janja Dragojević, Hamilton; Mane Smiljanić, Niagara; Mila Oreščanin, Hamilton; Slavko Vaščić, Vindzor; Aca Pantelić, Niagara; Petar Maljak, Lakavana, 5,00; Božo Zdjelar, Toronto, za pokoj duša oca Miloša, majke Soke, brata Đorđa, kao i sve rodbine koji mučenički završiše svoje nevine živote u zloglasnim logorima Jasenovca {323} i Stare Gradiške, 1.000,00 dolara;

Jovan Vidaković, Čikago, 10,00; Božidar i Velibor Stojanović, Vašington, 40,00; Tadiša Nišavić, Čikago, 20,00; Odbor srpskih četnika, Perta, 200,00; Milan i Stoja Glušac, Kanton, 30,00; Sava Vujnović, Eskondido, 25,00; Dragan Knežević, Parma, 10,00; Milica Milošković, Toronto, 15,00; Rada Janković, Toronto, 15,00; Lazar Lambić, Tro, 10,00; Đorđe Budimir, Grimzbi, 25,00; Đorđe Babić, 20,00; Đorđe Kovačić, Vilovik, 100,00; Miloš Funduk, Kalmet Siti, 50,00; Milan i Ljubinka Kantar, Sout Vend, 105,00; Dragomir Urošević, Kalmet Siti, 10,00; Ostoja Semiz, Detroit, 22,00; Uroš Malešević, Klevland, 30,00; Sava Brkljač, Klevland, 30,00; Gojko Kekuš sa familijom, Jorkšir, 20,00; Simo Mijakovac, Jorkšir, 10,00; Jovan Drobac, Jorkšir, 10,00; Mile Trifunović, Jorkšir, 10,00; Sava Rabatić, Jorkšir, 4,00; Jovan Zekovica, Jorkšir, 2,00; Tomiša Radvin, Jorkšir, 2,00; Boris Vujičić, Jorkšir, 2,00; Lazar Lambić, Mičigen, 10,00; Đorđe Dragišić sa familijom, Belvud, 10,00; Ilija Miljković, London, 5,00; Siniša Cenić, San Markos 100,00; Miloš Berić, Milvoki, 50,00; Miloš Konjević, Džoliet, 50,00; Nikola Klaić, Tonavanda, 20,00; Rade Ston, Pitsburg, 100,00; Milenko Stamatović, Detroit, 50,00; Srpski Narodni Savez, Detroit, 100,00; Nik Vasović, Finiks, 10,00; Srpski Narodni Savez, Feniks, 100,00; Olga Marković, Toronto, 25,00; Ilija Roknić, Gari, 20,00; Đorđe Martić, Virton, 25,00; Leri Tepšić, Stilton, 20,00; Petar Živković, Majsonton, 30,00; Milan Šolaja sa porodicom, Čikago, 20,00; Radomir Jovanović, Čikago, 20,00; Paul Kosovski, Akron, 10,00; Jovan Bratić, Pitsburg, 20,00; Eli Baljak, Alikvipa, 20,00; Meri Vukić, Vilmerding, 10,00 Aleks Medić, 20,00; Milenko Nedeljković, Detroit, 20,00; Dragan Čupković, Klevland, 20,00; Milan Ivančević, Čikago, 100,00; Milan Senić, Los Anđelos, 50,00; Džon i Katarina Mićunović, Bilings, 100,00; Nikola Plećaš, Čikago, 100,00; Aleks Roknić, Embridž, 25,00; Nikola Jokola, Traford, 15,00; Boško Momić, Čikago, 50,00; Nik Musulin, Pitsburg, 20,00; Vaso Manojlović, Gari, 20,00; Milica Milanović Alikvipa, 10,00; Meri Hejden, Alikvipa, 10,00; Lazo Miloš, Alikvipa, 10,00; Dušan Kirkes, Bovi, 20,00; Meri Cicmil, Hibing, 20,00; Petar Medić, Irvin, 10,00; Anka Bazala, Irvin, 20,00; Petar Budimlija, Kanzas Siti, 25,00; Paul Nikitović, Čikago, 25,00; Đorđe Rapaić, Gari, 100,00; Srpski narodni savez, ogranak, Sakramento, 50,00; Miloš Kovač, Sakramento, 20,00; Ranko Majstorović, Klevland, 50,00; Petar Marović, Jangston, 10,00; Đuro Radojević, Čikago, 25,00; Don Poprzan, Detroit, 50,00;

Milorad Srdanov, Akron, 20,00; Milan Sanader, Toronto, 10,00; Petar Uzelac, Klevland, 10,00; Dženet Pribi, Klevland, 10,00; Tomo Kentera, Lovel, 10,00; Sofija Radoš, St. Pitsburg, 10,00; Kosta Radosavljević, St. Pitsburg, 20,00; Nik Stijačić, Bjut, 25,00; Mara Jandrić, Midland, 20,00; Mič Trivanović, Alikvipa, 25,00; Svetozar Tešović, Jungstaun, 20,00; Agnes Pribić, Mesilon, 10,00;

Boris Karapandžić, Klivland, 20,00; Redžinald Džensen, Flint, 50,00; Đorđe Popović, Kolumbus, 25,00; Vladimir Trbojević, Čikago, 10,00; Branko Samac, Niagara Fals, 20,00; Maks Jakovac, St. Luis, 100,00; Đorđe Kosanović, Vindzor, 10,00; Nik Borković, {324} Hamilton, 50,00; Nik Medić, Sout Bend, 25,00; Valter Vučković, Čikago, 50,00; Nik Malobabić, Lorain, 30,00; Sam Miščević, Dulut, 20,00; Stevo Balać, Dulut, 20,00;

Aleksandar Penić, Čikago, 50,00; Nel Kozlina, Alikvipa, 10,00; Milan Stol, Los Anđelos, 25,00; Borislav Praljak, Milvoki, 50,00; Đorđe Pevac, Fridom, 100,00; Sveštenik V. Došenović, Omaha, 20,00; Paul Munić, Lakavana, 40,00; Violeta Broun, Čikago, 10,00; Doroti Šolaja, Čikago, 10,00; Meri Variček, Čikago, 10,00; Miodrag Radotić, Milvoki, 100,00; Momčilo Bujić, Gera, 50,00; Miles i Jelena Evanović, Mekisport, 20,00; Meri Knežević, Vilmerding, 20,00;

Milan Bogetić, St. Paul, 50,00; Drago Obradović, Toronto, 25,00; Donald Vinović, Kanton, 10,00; Mičel Jajić, Jungstaun, 10,00; Petar Hrelec, Jungstaun, 10,00; Đorđe Topić, Pitsburg, 25,00; Milton Rađenović, Čizolm, 50,00; Lazar Lazarević, Filadelfija, 10,00; Nikola Riknić, Virton, 10,00; Đorđe Gledić, Alikvipa, 20,00; Olga Klipa, Stilton, 20,00; Eli Gvozdić, Džonston, 20,00;

Milicent Milanović, Alikvipa, 10,00; Svetozar Burić, Džonstaun, 20,00; Eli Nevrenčan, Čikago, 10,00; Lazo Trbović, Pitsburg, 10,00; Milred Maloić, Silvis, 10,00; Milan Rogiš, Masonton, 10,00; Valter Ranik, Pitsburg, 25,00; Brus Ranik, Pitsburg, 20,00; Nik Gostović, Čizolm, 20,00; Draginja Čurčić, Vokigen, 25,00; Slobodanka i Nada Dragin, Vokigen, 25,00; Dan Dašić, Detroit, 25,00; Ruben Vraneš, Midland, 50,00; Stanko Jelić, Detroit, 20,00; Luka Ljubenko, Čikago, 50,00;

Milenko Živanović, Čikago, 20,00; Svetozar i Helen Marović, St. Luis, 200,00; Branko Padežanin, Čikago, 20,00; Nensi Macut, Mikiz Raks, 10,00; Petar Kašić, Gera, 20,00; Luka Baić, Milvoki, 200,00; Evica Arbutina, Midland, 20,00; Lusil Rogić, Meslon, 20,00; Valter Grubor, Milvoki, 25,00; Sveštenik Ž. Mitrović, Toronto, 20,00; Nikolas Ston, Pitsburg, 100,00; Desanka Vuksanović, Los Anđelos, 10,00; Milenka Bugen, Bezbi, 10,00; Đorđe Prica, Pueblo, 20,00;

Petar Kraguljac, Hamilton, 50,00; Đorđe Mistović, Alikvipa, 20,00; Aleksandar Žugić, Klivland, 20,00; Slobodan Čulić, Milvoki, 50,00; Milan Radaković, Milvoki, 50,00; Dane Pokrajac, Gera, 20,00; Stevo Milinčević, Hamilton, 50,00; Radovan Adžić, San Hoze, 20,00;

Savo Sare, Hojland park, 50,00; Đorđe Nikolić, Milvoki, 25,00; Srpski narodni savez, Milvoki, 100,00; Nik Prodanović, Midland, 20,00; Nik Begović, Sakramento, 10,00; Bogdan Kuk, Vindzor, 50,00; Đorđe Paić, Irvin, 50,00; Sveštenik Denis Pavićević, Čikago, 100,00; Rajin Milinković, Lakavana, 100,00; D. J. Ljubenko, Čikago, 25,00; Alija Konjhodžić, Toronto, 20,00; Roza Kuk, Čikago, 50,00; Nikola Novaković, Toronto, 20,00; Dušan Rađenović, Toronto, 20,00; Milan Drobac, Klerton, 10,00; Daniel Kukić, Svisvel, 10,00; Đorđe Čalić, Spokein, 20,00;

Miloje Zupković, Kanton, 10,00; Lazar Raketić, Farel, 20,00; Bogdan Ivanović, Farel, 20,00; Dijana Stajić, St. Luis, 10,00; Čarls Bojanić, Stilton, 20,00; Petar Klipa, Stilton, 10,00; Sonja Kalember, Geri, 20,00; Sveštenik Slobodan Prodanović, Midland, 15,00; Mile i Nadia Dragišić, Milvoki, 100,00; Ana Bojić, Fineks, 25,00; Bojana Joksimović, Toronto, 40,00;

Sava Brkljač, Klevland, 25,00; Čedo i Milka Mamula, Springfild, 10,00; Janko Lovrić, {325} Džonstaun, 10,00; Nikola Kukobat, Holivud, 25,00; Petar Bašić, Vindzor, 100,00; Miloš Bekić, Alikvipa, 10,00; Srpsko dobrotvorno društvo „Kraljević Aleksandar“, Alikvipa, 100,00; Dragomir Urošević, Londel, 10,00; Srpsko dobrotvorno društvo „Lika i Krbava“, Čikago, 100,00; Savo Brkljač, Kliveland, 25,00; Crkva Sv. Đorđa, Niagara Fals, 83,50; N. N. Pitzburg, 20,00; Srpsko dobrotvorno društvo „F. D. Ruzvelt“, Alikvipa, 50,00; Srpsko dobrotvorno društvo“Sv. Luka“, Silvis, 10,00; Robert Čuić, Silvis, 10,00; Porodica Nika Kuprešina, Silvis, 10,00; Rada Orlić, Silvis, 10,00; Porodica Valta Žegarca, Silvis, 10,00; Srpsko dobrotvorno društvo „Sv. Stevan i Balkan“, Lakavana, 300,00; Dragan Obradović, Lakavana, 100,00; Milenko Zdelar, Lakavana, 150,00; Stevo i Maca Bosanac, Silvis, 50,00; Danilo Lukač, Milvoki, 25,00; Sava Vujnović, Eskondido, 50,00; Lazar Lambić, Tro, 20,00; Sveštenik Simeon Grozdanović, Ričfild, 123,00;

Priložnici iz Hamiltona:

Glumičić Milka, 20,00; Simo Katić, 20,00; Borović Jovan, 20,00; Bućuz Zovan, 20,00; Rusić Đorđe, 20,00; Pribojan Vlada, 10,00; Novaković Mileva, 10,00; Preočanin Miloš, 10,00; Vujić Milivoje, 10,00; Boljanić Petar, 10,00; Preočanin Dušan, 10,00; Vinčić Dušan, 10,00; Duvnjak Savo, 10,00; Dobrić Mirko, 5,00; Stojković Petar, 5,00; Škrbić Milan, 5,00; Barić Jovan, 5,00; Dabić Petar, 5,00; Krotaković Sava, 5,00; Lojanica Boja, 5,00; Vještica Trifun, 5,00; Manojlović Mirko, 5,00; Bilbija Jovan, 5,00; Dojčinović Savo, 5,00; Narančić Jovan, 5,00; Jović Milan, 10,00; Novaković Đuro (stari), 10,00; Knežević Slavko, 10,00;

Bjelić Dušan, 10,00; Prica Petar, 10,00; Bejader Nikola, 10,00; Klisurić Petar, 10,00; Levnajić Dane, 10,00; Srdić Mihajlo, 10,