Večni pomen Jasenovac: mjesto natopljeno krvlju nevinih
{199}DRAGOJE LUKIĆ
USTAŠKI GENOCID NAD DJECOM U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ 1941-1945.
Ima srećnih naroda koje je rat zaobilazio i po stotinu godina, koji su u miru gradili svoj život i bogatstvo ljudske sreće. Tako u nas nije bilo.
Neko je davno kazao: „Ako želiš osvojiti jednu zemlju, prouči joj groblja“. Po njima je ova zemlja neosvojiva tvrđava.
Sudbina djece, pogotovo u velikim tragedijama, uvijek je uzbuđivala svijet. Fašistička najezda i okupacija naše zemlje 1941. godine učinila je njihovu sudbinu, posebno na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske, najtežom nacionalnom nesrećom.
Kada je pod zaštitom njemačkog oružja 10. aprila 1941. proglašena NDH — pakleni plan o „rješavanju srpskog pitanja“ već je bio skrojen, a odmah zatim i ozakonjen.
Nosioci nacionalne mržnje u tzv. NDH bili su ustaški zločinci zadojeni besprimjernim šovinizmom.
Sa koliko akumulirane mržnje i prezira prema Srbima je pripreman i ozvaničen kao „Božja zapovijest“ „Veliki zločin“ saznajemo iz izjava zvaničnika koje su za izvršioce imale snagu naređenja:
Ante Pavelić: „Iz slobodne NDH biti će iskorjenjen sav korov što ga je tuđinska dušmanska ruka bila posijala“.
Dionizije Juričević, katolički sveštenik: „Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom poretku“.
Viktor Gutić, jedan od najistaknutijih predstavnika ustaškog terorizma u Bosanskoj krajini: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, jedne željeznicom a druge Savom bez lađa. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih. Svu srpsku gamad od 15 godina pa na više mi ćemo poubijati, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici“.
Ono najgore došlo je ubrzo već s prvim kuršumima ispaljenim 28. aprila 1941. u 234 pripadnika srpske nacionalnosti iz Gudovca i Brezovice kod Bjelovara.
Tako je u tvorevini njemačkog Rajha, tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za četiri godine, od aprila 1941. do aprila 1945. ubijeno i na druge načine umoreno 40.000 mališana od kolijevke do 15 godina. Banija, Kordun, Lika, Slavonija, Srem, Dalmacija, Gorski Kotar, Bosna i Hercegovina pretvoreni su u hiljade stratišta ljudi, žena i djece.
Na najbrutalniji način prekinut je život dječaka i djevojčica od kojih su mnogi bili još u pelenama. U tragičnim procentima srpskoj djeci pripada prvo mjesto sa oko 80%, a 20% su podijelili Cigani (Romi), Jevreji, Muslimani, Hrvati i pripadnici drugih naroda koji su živjeli na teritoriji ove kvislinške tvorevine.
{200}Ubijali su ih Pavelićeve ustaše, njemački vojnici, Muslimanska milicija, italijanski fašisti, pripadnici Hortijeve Mađarske i Čerkezi kozačke divizije u službi Vermahta. Pritom su primenjivali metode koji po svireposti prevazilaze najveće grozote koje je zapisala istorija. Zaista u našem savremenom rječniku teško je naći adekvatne oznake kojima bi bilo moguće izraziti stepen nečovječnosti i grozomornosti izvršenih zločina.
Sve ono negativno, patološko i zločinačko što je karakterisalo naci-fašizam i njegove sluge, dostiglo je svoj vrhunac u genocidu nad djecom kakav se ne pamti u našoj i svjetskoj povijesti. Ratni zločinci viđeni su ovdje u njihovim najmračnijim postupcima, u najmračnijoj komponenti njihovog bića. Samo zvjerovi koji su negdje pritajeno čekali svoj trenutak, mogli su ovako svirepo da se obračunavaju sa djecom koja su još živjela od majčinog mlijeka.
Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u sopstvenim domovima i krematorijumu, kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna na Gradini kod Jasenovca, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom.
Za više od 25.000 djece, nestale u ratnom vihoru, tek danas pouzdano znamo kako su se zvala, gdje su i kada rođena, ko su im bili roditelji, gdje su, od koga, kako i kada stradala.
Do podataka o tragičnoj sudbini ovolikog broja djece iz raznih krajeva NDH došao sam poslije višegodišnjeg individualnog istraživačkog napora na utvrđivanju činjenica o genocidu nad djecom sa kozaračkog područja.
Golgota kozaračke djece
Regija Kozare omeđena rijekama Sanom, Unom, Savom i Vrbasom prostire se na 2.500 kvadratnih kilometara. U 33.687 domaćinstava, uoči rata, živjelo je 199.289 stanovnika i to 137.719 Srba, 32.613 Muslimana, 26.651 Hrvata i neznatan broj Nijemaca, Ukrajinaca i Italijana.
Već u julskom ustanku 1941. kozarački partizani ugrozili su, u središtu ustaške NDH, vitalne interese njemačkog okupatora, kada je na ovo područje drastično pojačan teror.
U anale prvih zločina pod Kozarom upisani su „avgustovski pokolji“ 1941, kada je u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog jedna Pavelićeva bojna za 20 dana ubila 6.000 ljudi, žena i 215 djece, Zatim, 14. januara 1942. u pravoslavnoj crkvi u Drakseniću nadomak Jasenovca izvršen je pokolj 208 stanovnika među kojima je bilo 90 djece i 7. februara 1942, kada su pripadnici Pavelićeve tjelesne bojne koju je predvodio Miroslav Filipović, više poznat kao fra Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu, ubili 2.300 stanovnika Drakulića, Šargovca i Motika, sela kraj Banje Luke. Vrhunac divljaštva ustaše su ispoljile u pokolju 538 djece
I to je bio samo početak.
U proljeće 1942, kada je devet miliona fašističkih vojnika mrvilo Evropu, Nijemci su vršili opsežne pripreme za operacije na Kozari. Prema „Opatijskom protokolu“ iz marta 1942. i savjetovanju u štabu njemačkih oružanih snaga u Arsakliju u Grčkoj {201} 20. maja 1942, odlučeno je da se „ustaničkom pokretu na Kozari definitivno slomi kičma“. Samo tri dana kasnije, 23. maja 1942. formirana je borbena grupa „Zapadna Bosna“ odnosno „Kampfgruppe Westbosnien „ na čelu sa general-majorom Fridrihom Štalom, komandantom 714 njemačke pješadijske divizije.
Za operacije protiv 3.500 partizana i nenaoružani kozarački narod pripremljeno je 13-15.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustaško-domobranskih snaga, 2.000 četnika Draže Mihajlovića (grupa Drenovića i Marčetića) što sa ojačanim okolnim garnizonima ukupno iznosi oko 40.000 vojnika opremljenih sa najsavremenijim naoružanjem drugog svjetskog rata.
Sem toga, borbena grupa je raspolagala sa jačim obavještajnim aparatom raspoređenim na 17 punktova u okolnim mjestima, radio stanicama i jatom od 120 golubova pismonoša dopremljenih iz Beča. Obavještajnim centrom na Kozari rukovodio je oficir I-C odeljenja pri štabu borbene grupe u kome je značajnu ulogu imao i poručnik Kurt Valdhajm. Za pretres Kozare i otkrivanje skloništa iz Beograda je dovedeno 35 pasa tragača i njihovih vodiča, a iz Berlina je poručeno još toliko pasa, neophodnih za potrebe operacionog područja.
Posebnim Smjernicama regulisan je postupak prema stanovništvu koje se mora temeljno očistiti i naseliti „pouzdanijim življem“, što je trebalo rigorozno da sprovede ustaški opunomoćeni ministar dr Oskar Turina. Iz smjernica, ustvari iz Štalove naredbe jedinicama, citiram: „Sva lica zatečena u borbi streljati, a stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre i koncentracione logore. Mlade žene i djevojke, prema zapovjedi Firera, transportovati u Rajh, a starije žene i djecu raseliti“.
U jeku najžešćih borbi od 10. juna do kraja jula 1942. sve je bilo pod komandom Štalovog štaba kada su svi zakoni i sve norme o ponašanju ljudi prestali da vrijede. Svi Kozarčani sa područja operacija bili su izloženi najsvirepijem uništenju. Hajka na ljude, na bespomoćno stanovništvo, pokazala je zvjersko lice nacizma i ustaškog orgijanja. Ubijani su ljudi, žene djeca u svakoj kozaračkoj avliji, čak i starci u bolesničkim posteljama.
Posljednja naredba generala Štala, u svojstvu komandanta operacija od 18. jula 1942. duboko je utisnuta u najkrvaviju hroniku kozaračkog naroda. Između ostalog u njoj se navodi: „Današnjim danom završen je poduhvat borbene grupe na prostoru Kozare i Prosare. Cjelokupno stanovništvo opkoljenog područja je iseljeno i tako izvršeno temeljno čišćenje radi stvaranja mira i reda u ovom području koje je za njemačku vojno-politički i gospodarski od izuzetne važnosti“.
Štalovi navodi iz naredbe bili su sasvim tačni.
Potpuno je opustošeno više od 150 sela, a preko 70.000 Kozarčana strpano u sabirne i koncentracione logore u Prijedoru, Cerovljanima kod Hrvatske Dubice, Uštici, Jasenovcu, Mlaki, Jablancu i Staroj Gradiški. Među njima je bilo 23.858 djece od rođenja do 15 godina. Kapaciteti ovih logora iskorišteni su u cilju prikupljanja sposobne radne snage za Rajh, a nejaki, starci i djeca, ostali su u ustaškim rukama da svojom krvlju i pepelom pospu i same tragove ljudskog života na jasenovačkom stratištu.
Ono što su djeca doživjela u ustaškim logorima predstavlja jedinstven primjer ljudskog stradanja. O tome govore i ova dva izvoda iz dokumenata:
{202}Natporučnik Šmit Zabierov, njemački predstavnik u logoru Stara Gradiška u svom izvještaju od 12. jula 1942. piše: „Zatočenici koji se tamo nalaze regrutuju se od pravoslavaca i ima ih više hiljada, pretežno žena i djece. Kako se u Rajh mogu uputiti samo obitelji sa starijom djecom, ona najmanja su prepuštena brizi hrvatske države. U jednom dvorištu vidio sam više stotina djece, već odvojene od njihovih majki kako čekaju svoju dalju sudbinu. Ona leže po dvorištu, pod vedrim nebom i vape za vodom i hranom“.
I Marijana Amulić, zatočenica ustaškog logora u Staroj Gradiški je zapisala: „Djeca su ležala bespomoćna i bez snage za plač. Umirala su polako i tiho. O njima se brinulo dvadesetak logorašica, bespomoćnih kao i djeca što su bila. Kada nam je naređeno da smjestimo djecu u dvije prostorije jedne prizemne zgrade u krugu logora, Ante Vrban, ustaški poručnik u zapovjedništvu logora, zaslijepio je prozore sa papirom i s maskom na licu ubacio u prostorije sa djecom cijankalij. Potom je zalijepio i ulazna vrata“.
Vrhunac dječje kataklizme dostignut je odlukom Ante Pavelića od 12. jula 1942. kada su osnovana tri posebna logora „za odgoj i prevaspitanje“ djece i to u Gornjoj Rijeci kod Križevaca za 450 mališana sa Kozare od kojih je za kratko vrijeme umrlo 350; „Prihvatilište za djecu izbeglica u Sisku bilo je pod pokroviteljstvom „Ženske loze“ ustaškog pokreta za 6.693 od kojih je za tri mjeseca umrlo 1.600 mališana. O strahotama u ovom logoru postoji više autentičnih dokaza. U jednom od njih se navoda: „Najzloglasniji je dječji logor u Sisku. Silom odvojenu djecu ad roditelja ustaše su zatvorile u prostorije zaražene pjegavcem. Sem toga, Antun Najžer, liječnik i jedno vrijeme upravnik logora, pravoslavnu djecu je masovno likvidirao zatrovanim injekcijama“.
Treći dječji logor nalazio se u Jastrebarskom i bio je pod upravom časnih sestara kongregacije Sv. Vinko Paulski, kroz koji je prošlo 3.336 djece. Prema podacima Ministarstva udružbe umrlo ih je 449. Međutim, prema evidenciji Franje Ilovara, čuvara mjesnog groblja u Jastrebarskom, koji je sahranjivao djecu po „komadu“ i o tome vodio „Dnevnik ukopa“, u ovom logoru je umrlo 768 dječaka i djevojčica.
Sa koliko cinizma se ustaška propaganda trudila da prikrije pravo stanje u dječjim logorima vidi se iz teksta u listu „Nova Hrvatska“ objavljenom 23. jula 1942: „Djeca koja su oslobođena od partizanskog ropstva oporavljaju se na državnom dobru u Jastrebarskom. Imaju crne kape sa ustaškim znakom. Ona pjevaju narodne pjesme, uče povijest Bosne i tjelesne vježbe. Među njima skoro da i nema bolesnih. U lošem su stanju samo ona djeca koja su bila u ropstvu partizana. Roditelji djece, koja su napustila logor i dolaze ovdje svojim sinovima i kćerima, vrlo su radosna kada vide kako se sa djecom pažljivo postupa“.
Bili su to, koliko je uopšte poznato, jedini koncentracioni logori za zatočenike u pelenama u Evropi, a možda i u svijetu.
Djeca na jasenovačkom stratištu
Koliko je ubijeno djece u najvećoj „Fabrici smrti“ na Balkanu, gdje je granica između života i smrti bila potpuno izbrisana, vjerovatno se precizno i poimenično nikada neće saznati.
{203}Površina od 210 kvadratnih kilometara, nepresušno jezero bola jasenovačkog gubilišta, progutalo je daleko više djece nego što se ranije pretpostavljalo. Na osnovu podataka Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, objavljenih 1946, u Jasenovcu je ubijeno 5.000 djece. Ova brojka je, međutim, daleko veća. Prema sopstvenim istraživanjima i poimeničnom spisku na ovom stratištu je ubijeno 5.683 samo malih Kozarčana.
U optužnici protiv Ante Pavelića od 10. marta 1956, navedena su imena 750 staraca, 3.000 žena i 2.376 djece poubijanih u Jasenovcu, Bročicama, Krapju i u Donjoj Gradini. Međutim, sve ove žrtve potiču iz 190 sela i drugih mjesta isključivo sa područja Banije, Korduna i Slavonije. Gotovo identičan je slučaj i sa 3.926 žrtava iz logorske evidencije u Staroj Gradiški. Među njima je 1.118 djece.
Sa spiskovima 1.165 djece koje je Antun Miletić objavio u svom trotomnom izdanju „Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945“, na jasenovačkom stratištu, od Krapja do Stare Gradiške, ubijeno je 10.342 dječaka i djevojčica poimenično utvrđenih. Nažalost, ni ova brojka nije konačna. Dalja istraživanja spiskova žrtava iz krajeva odakle je transportovano stanovništvo u jasenovački logor, te spiskovi Jevreja i Cigana — to potvrđuju.
Problemi istraživanja građe i neka vlastita iskustva
Kao bosonogi dječak doživio sam kolektivnu sudbinu nekoliko hiljada vršnjaka što su u ljeto 1942. svučena sa Kozare i bačena u krvavi kovitlac logorskog pakla. Ti događaji trajno su obilježili i moj životni put. Po njima moji preživjeli saborci vrijeme računaju, šta je bilo prije, a šta poslije njemačko-ustaške ofanzive na Kozaru. Ne mogu ni ja drukčije. Svakome od nas neko je ubijen. Najčešće, bili su to najbliži i najdraži.
Zato moja istraživanja i počinju od Kozare i dječje agonije u logorima smrti kroz koje sam i sam prošao — od Stare Gradiške, Jablanca i Jasenovca do Jastrebarskog iz kojeg je, 26. avgusta 1942. godine Četvrta kordunaška brigada poslije bitke sa ustašama izvela u slobodu nas 727 dječaka i djevojčica.
Još u junu 1945. godine susreo sam se u Crvenom krstu Hrvatske s jednom čudesnom kartotekom koju su ilegalno sastavili zagrebački rodoljubi kada su organizovali izvlačenje iz ustaškog logora više od 12.000 mališana. Bila je to jedna od najhumanijih akcija u našem narodnooslobodilačkom ratu.
Pomoću ove evidencije, sa krajnje oskudnim podacima, pronašao sam sestru i brata, te poneko dijete svojih rođaka i odveo ih na opustošena ognjišta pod Kozarom. Pronašao sam i svoj logorski karton.
Dragocjena evidencija, teška kao i sam usud života, dugo poslije rata bila je jedina nada mnogim majkama u pronalaženju svoje izgubljene djece i osnovica mojih daljih istraživanja. Presnimljena je 1976. godine i pripremljena za budući memorijal na Kozari kao vrijedan eksponat o ustaškim zločinima nad djecom.
Od 1954. godine, kada sam pomoću oglasa u novinama pronašao i drugog brata koji je u Staroj Gradiški 1942, kao beba, otrgnut iz majčinog naručja, moje interesovanje za kolektivnu sudbinu djece sa Kozare nije prestalo do dana današnjeg.
{204}Međutim, kada sam sistematičnije i dublje ušao u istraživanje faktografije koja se otima zaboravu, u sakupljanje činjenica i oskudnih podataka, krhkih tragova prisjećanja preživjelih svjedoka, nisam ni slutio na kakve ću sve ljudske drame naići.
Licitiranja raznih nacionalista o broju žrtava, pokušaji da se opravdaju one mračne snage koje su i dovele do bratoubilačkog klanja u ovoj zemlji, optuživanje čitavih naroda za ono što su počinili njihovi izrodi, uporno negiranje postojanja ustaških logora za djecu i cinične tvrdnje da su to bila dječja prihvatilišta za njihovo spasenje, da u Jasenovcu masovno nisu ubijana djeca, već čak odatle i spasavana — natjerali su i mene da u svemu (potražim oslonac na autentičnom dokumentu, tačnom podatku, imenu i prezimenu, istinskom događaju sve do granica mogućeg.
Tako otkrivajući istinu u čijim je rukama bila kama i ko su oni što su iza nje stajali i dali blagoslov za ubijanje djece u kolijevkama, došao sam do saznanja da to nije samo istorija, već i potreba. Jer, porodice ispod moje rodne planine još uvijek tragaju za više od 1.300 svoje izgubljene djece. Poneko se i danas pronađe u popisniku zagrebačkih porodica koje su u ljeto 1942. usvojile oko 800 mališana sa Kozare, najčešće bez ikakvih ličnih podataka.
Kao rezultat individualnog istraživanja dugog više od tri decenije, tek u februaru ove godine, u specijalnom Borbinom dodatku, objavio sam „Dosije smrti“ 11.194 mališana sa Kozare, 6.302 dječaka i 4.874 djevojčice čiji su životi na najsvirepiji način ugašeni. Najmlađi su bili u kolijevci, a najstariji su imali 14 godina. Prosječna starost je bila 6,5 godina. Za njih 18 nije bilo moguće utvrditi ime i pol. Ubijena su prije krštenja.
U istom retku prvi put su ispisana njihova imena, imena njihovih roditelja, gdje su i kada rođena, gdje su i kada stradala.
Nad svakim imenom iz ovog „Rednog broja smrti“ lebdi pitanje: Kako je moguće ubiti dijete? Zar dijete može biti neprijatelj?
Ali i još mnogo drugih i važnih pitanja traži dostojan odgovor.
Zašto masovni zločini u nas još nisu adekvatno istraženi, pa nam je najslabija tačka jugoslovenske istoriografije, upravo, obrada genocida?
Da li pijetet prema žrtvama i tako dugo oportunističko ćutanje, uvijek opravdavano time da se ne povrjeđuju stare rane dovelo do toga da ni onom što je sakupljeno naporima Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nije posvećena odgovarajuća pažnja. Tom građom bavili su se samo pojedinci i pritom, najčešće, doživljavali razne neprijatnosti.
O mnogobrojnim poteškoćama sa kojima sam se i sam, kao istraživač, susretao — sa hiljadama uništenih domaćinstava iz kojih više nije imao ko da da podatke, o bezobzirno uništenim tragovima zločina, o rasutoj i dezintegrisanoj građi, regionalno razdijeljenoj do granica neshvatljivosti, o još uvijek nesređenim fondovima i zbirkama za ovu oblast — ne mislim da govorim.
Mladi nas svakodnevno pitaju kako je bilo. Kada im ponešto i kažemo, oni to doživljavaju kao lični bol, kao nešto što se njima dogodilo. U svojim udžbenicima iz istorije teško će išta naći o stradanju predhodnih generacija. A već bi trebalo. Jer, otkrivanje i ove istine jedini je put osude sramotnog nacionalizma koji u ovim prostorima nikada ništa drugo nije mogao da ponudi osim zvjerske međusobne mržnje.
Iz Pomenika (čitulja) Jasenovačkog hrama.
Iz Pomenika (čitulja) Jasenovačkog hrama.